Dr. Đordano Peršurić, direktor Instituta za poljoprivredu i turizam, i sam vinogradar i vinar, kaže da su stručnjaci instituta predviđali ovakav razvoj situacije u vinogradarstvu regije, odnosno gorući problem otkupa grožđa. U studiji koju je na vlastiti znanstveni poticaj izradilo sedam stručnjaka instituta 2004. godine, uoči startanja Vladina programa poticanja novih nasada vinograda, jasno je naznačeno koji preduvjeti trebaju biti zadovoljeni da bi se dugoročno novi nasadi isplatili svim sudionicima u procesu. Program je poslan Ministarstvu, ali očito ga nitko nije shvatio ozbiljno.

– Osjećao sam se u ovoj situaciji pozvan reći nešto o problemu neotkupljivanja grožđa, jer ne gori slučajno, moglo se to predvidjeti, zato smo i radili tu znanstvenu studiju, odnosno program. Nazvali smo ga »Operativne naznake strategije razvoja vinogradarstva i vinarstva te operativni program podizanja novih nasada vinograda i izgradnje vinarskih kapaciteta u Istarskoj županiji«. Bilo je nužno cjelovito sagledati stvaranje novih nasada da se ne bi dogodilo, kao sada, da ljudi sade, pa što Bog da. Takav je pristup sada došao na naplatu, ali najsiromašnijim vinogradarima. Imamo u regiji puno lošeg vina, od kilograma grožđa ljudi dobiju i po litru i pol vina, a uz konkurenciju iz uvoza sada imamo problem da vinari zalihe nude i po pet kuna za litru, ali uvozno se kupuje za tri i pol kune. To je sumrak vinarstva. Mnogi imaju pune podrume, a novo grožđe neće biti otkupljeno, konstatira dr. Peršurić.

U Istri je, kaže, u deset godina podignuto 496 hektara novih vinograda, što je oko 50 hektara godišnje, a od 1880. do 1907., nakon filoksere, sađeno je 927 hektara novih vinograda godišnje. I tada je nastao problem na tržištu, pa se moglo nešto naučiti iz povijesti.

– Ovakva agrarna politika je neadekvatna jer nije cjelovita u smislu proizvodnog procesa, a isto će se uskoro dogoditi i s maslinama. Mi smo program radili na temelju procjene da se uz sadašnjih 4.278 hektara vinograda u Istri do 2008. zasadi još 5.300 hektara, ali to je trebala pratiti i politika razvoja podruma i destilerija, kaže dr. Peršurić.

Prije dvije godine u Istri je, prema podacima iz studije instituta, bilo više od 2.200 malih podruma (kapaciteta do 300 hektolitara), 30 srednje velikih (od tri do 10 vagona), 15 velikih (od 10 do 300 vagona) i tri jako velikog kapaciteta (preko 300 vagona). No, već tada su dva bila izvan funkcije (umaški i pazinski), a Agrolagunin u Poreču radio je s trećinom kapaciteta.

– Da bi sadnja novih vinograda imala smisla, tj. da bi vinogradari od toga solidno živjeli, a u Istri se proizvodilo kvalitetno vino, nužno bi bilo do 2008. smanjiti broj malih podruma na 500-tinjak, više nego dvostruko povećati broj srednjih i velikih, a sva tri jako velika staviti u funkciju i to na principu kooperative. Ti jako veliki podrumi su privatizirani, imaju manji kapacitet, grožđe su preklani otkupljivali po pet, lani po tri i pol kune, a ove godine neće ga uopće otkupljivati. Treba reći da je pet kuna solidna cijena otkupa, premda bi realna bila sedam kuna, odnosno jedan euro, dok tri i pol kune nije otkup. Jedan veliki zadružni podrum može pokriti potrebe istarskih vinogradara i može dobro funkcionirati, kako smo vidjeli na Siciliji, gdje jedan zadružni podrum pokriva 5.000 hektara vinograda, uvjeren je dr. Peršurić.

Osim zadružnih podruma, ističe, treba razviti i destilerije, kao na zapadu, koje prerađuju zalihe vina, vino slabije kvalitete i ono koje nastaje povećanim urodom grožđa, ali i preradom dropa. Dr. Peršurić se boji da će ovogodišnji problem biti riješen na poznat način – političari će uskočiti i novcem poreznih obveznika stimulirati velike podrume da otkupe grožđe.

– To međutim neće riješiti problem, koji će se ponoviti i sljedeće godine, ako mu se ne pristupi strateški, a ne radi se o investicijama koje su prevelike da se ne bi realizirale. Solidna destilerija košta oko 150.000 kuna i moglo bi se odmah krenuti u preradu zaliha vina da bi se premostilo krizno razdoblje, do početka funkcioniranja zadružnog ili zadružnih podruma. Agrolaguna ima kapacitete za preradu grožđa iz otkupa i mogla bi napraviti jednak iskorak kao i s pšenicom. Ali usporedno treba stimulirati vinogradare da udruženi izgrade barem tri velika podruma – za zapadno, istočno i središnje istarsko vinogorje. Tu je pomoć lokalne samouprave presudna, ističe direktor porečkog Instituta za poljoprivredu i turizam.

U programu instituta predviđeno je stvaranje neke vrste agencije za razvoj vinogradarstva, kojem bi bio stručna i infrastrukturna baza, a od koje bi prvenstveno korist imali vinogradari i vinari. I to svi, ne samo nekoliko desetaka onih koji sada iskaču u kvalitetnoj proizvodnji. U Istri bi se tada, kaže dr. Peršurić, svugdje pilo kvalitetno vino i ne bismo morali uvoziti malvaziju iz Italije ili Slovenije, što nam predstoji ne riješi li se dugoročno problem prerade grožđa.

Sniježana Matejčić, Glas Istre