Premda u prilično jadnom stanju, kuće u nizu koje su sačuvale svaki dio svoje izvorne ruralne arhitekture moraju pobuditi promatraču neku vrstu nježnosti, možda i tjeskobe jer zorno svjedoče o prolaznosti. Jedan takav mali niz u kojem su četiri kuće, koje kao da se redaju po stupnju oronulosti, nalazi se u srcu vinorodnog sela Narduči na Vižinaštini. Jedna je od njih još nastanjena, a četvrta, gole kamene fasade koja se drži za obnovljenu kuću vinara Marijana Armana, junakinja je ove priče. Ne samo po tome što je u najjadnijem stanju. Na kući je 22. prosinca 1986. godine postavljena ploča, a na njoj piše: »U ovoj je kući bilo sjedište Općine Vižinada i 25. vojno pozadinske stanice posljednjih dana NOR-a«. Ako je mještanima bilo važno obilježiti ovaj detalj za nova pokoljenja, zašto je kuća sada u tako jadnom stanju, i u čijem je vlasništvu? Iz razgovora s Marijanom Armanom saznajemo da je brižna možda posustala pod teretom povijesti. Njen tlocrt od šezdesetak kvadrata podnosi niz vlasnika, od kojih su mnogi već i umrli u inozemstvu, a njihova djeca i ne znaju da je nekoliko kamenih blokova u njoj njihovo. Ondašnji Mjesni odbor Vižinada 1986. godine postavio je ploču uz usmenu suglasnost onih suvlasnika koji su tada još živjeli u Istri. Među njima je bio i Šime Arman, Marijanov djed, sudionik NOR-a. Ali, tu nije kraj. Polubrat Armanova djeda Šime bio je u Prvom svjetskom ratu zarobljen na istočnom frontu i vodio se kao nestao 25 godina, a onda osvanuo u Nardučima s petero djece rođene u Rusiji. I on je bio suvlasnik sada ruševnog kućerka, a naslijedila su ga njegova djeca raseljena čak do Kanade. Prije nego se sruši pod tim teretom, možemo toj povijesnoj zgradi objaviti portret u novinama.