Veljko Ostojić je sredinom 90-ih godina bio jedan od glavnih inicijatora razvoja sada već etabliranih alternativnih oblika turističke ponude Istre, vinskih cesta i agroturizma, a u konačnici i projekata poput cesta maslinova ulja. Uz to je vodio i velik projekt izrade master plana razvoja istarskog turizma do 2010. godine, kojim je definirano kako se ta regija zapravo želi turistički razvijati. I konačno, ovisno o razvoju situacije nakon skorih izbora, Ostojić je jedan od ljudi koji bi se mogli naći u kadrovskim križaljkama kada se bude razmišljalo o definiranju sektora turizma. Za Magazin govori o o modelima i mogućnostima razvoja hrvatskoga turizma.

• Stalno se priča o tome kako bi se turizam u Hrvatskoj trebao razvijati, pa vjerujem da sve one koji s turizmom nemaju veze, ali stalno čitaju o tim dvojbama, zanima postoji li u Hrvatskoj uopće nekakav službeni strateški planski dokument kako bi taj turizam trebalo razvijati sljedećih 10 – 20 godina?

– Ne, ne postoji. Jedini strateški dokument u turizmu je dio općeg strateškog plana razvoja Hrvatske, koji je izrađen pretkraj mandata bivše Vlade krajem 2003. godine, ali koji nikada nije došao do Sabora. To je jedan od onih tipičnih dokumenata koji su završili u nekoj ladici. Koliko znam, on pruža dobre osnove i ideje o razvoju turizma. No, od strateškog plana mnogo je važnije to da bi on trebao biti popraćen mjerama njegove operacionalizacije, odnosno realizacije. Bez takvog programa mjera upitno je trebaju li nam uopće takvi planovi.

Smatram da bi država trebala donijeti dugoročni razvojni dokument turizma. Taj bi dokument, uz stručni turistički dio, trebao imati i dio koji će govoriti o upravljanju prostorom, u njemu bi se trebao odrediti odnos kulture i turizma te, konačno, odrediti model rasta i razvoja koji bi obuhvaćao investicije, prostor, komunikaciju s tržištima i sve ostale elemente kojima bi se odgovorilo na pitanje kako bi hrvatski turizam trebao izgledati 2020. godine.

• Nije li neobično da još ne postoji takav strateški plan, iako turizam u BDP-u sudjeluje s više od 25 posto i svi tvrde da je za ovu zemlju iznimno važan?

– Tu postoje različiti pristupi, a neki makroekonomisti tvrde da takvi sektorski dokumenti ne trebaju postojati. Ja sam drugačijeg mišljenja, možda i zato što sam praktičar, a ne makroplaner. Ako želimo upravljati svojim razvojem, moramo znati što nam je cilj. Kad se dogovorimo oko cilja, trebamo dogovoriti načine, metode, odnosno taktike kako do tog cilja doći. Posebice sada kad se naš turizam nalazi pri kraju procesa privatizacije i tranzicije, i kad se doista nalazi na odlučujućem raskrižju, ovisno o scenarijima koji bi se mogli dogoditi.

Prvo je pitanje rasta. Prostorno je planiranje prema Ustavu u nadležnosti lokalne samouprave. Nitko od ‘gore´ ne bi mogao određivati što bi se i gdje trebalo graditi, ali mislim da je uredba o ZOP-u jako dobar primjer kako se s nekoliko osnovnih parametara kvalitetno može usmjeriti razvoj. Takve stvari Hrvatskoj trebaju i na razini zemlje treba donijeti pravila igre. Mislim da je to ključ kako nam se ne bi dogodio prevelik rast. Recimo, nedavno objavljeni prostorni plan Splitsko-dalmatinske županije po mojem je mišljenju malo preambiciozan.

Nama se može dogoditi golem rast kapaciteta u klasičnom privatnom smještaju i pansionima za koje još nije donesen konsenzus je li to ono što nam u turističkom smislu treba. Gosti koji dolaze u takav smještaj, za Hrvatsku su već pomalo prošlost. Ti kapaciteti imaju i nisku stopu popunjenosti, što rezultira nezadovoljstvom vlasnika. U Hrvatskoj je u privatnom smještaju oko 400.000 kreveta i treba donijeti odluku što će se s tim učiniti. Dio toga pretvorit će se u male hotele, a drugi dio će se jednostavno zatvoriti jer je potražnja na tržištu za takvim tipom usluge sve manja. To treba javno reći i ljudima objasniti koji su izlazi kako ne bi nepotrebno išli u nove investicije. Takve stvari trebale bi biti dio strategije.

• Istra je 2003. prva izradila svoj master plan turističkog razvoja do 2012. godine i on je krenuo od različitih mogućih scenarija razvoja. Treba li Hrvatskoj jedan takav dokument?

– Definitivno, to bi bilo nužno, ali samo ako bi doista, među ostalim, sadržavao i plan realizacije s jasno i čvrsto definiranim planom provedbe, odnosno jasnim terminski određenim popisom zadataka za sve subjekte koji u njemu sudjeluju.

• Koji su bili mogući scenariji koje je vaš master plan predvidio?

– Početak svega bila je odluka o razvojnom modelu koji želimo ostvariti, odgovor na pitanje što zapravo želimo imati na završetku planiranog razdoblja. Imali smo tri ponuđena scenarija razvoja. Prvi je bio scenarij razvoja na dosadašnjim osnovama, dakle neka sve ide po inerciji. Kad smo izvršili simulaciju s obzirom na tip gostiju, trajanje sezone i brojne druge elemente, došli smo do toga da bi sezona trajala dva do tri mjeseca, kategorija objekata bila bi dvije i pol i tri zvjezdice te bismo imali tradicionalni proizvod sunca i mora, praktički ono što je Istra tada većinom imala i što je sada uglavnom karakteristika hrvatskog turizma. Drugi je bio scenarij najvećeg mogućeg rasta koji je dopuštao prostorni plan Istarske županije. Simulirali smo što bi se dogodilo kada bi se maksimalno iskoristile mogućnosti koje plan dopušta. Pitanje je bilo što će se dogoditi ako se investitorima omogući da naprave sve što je dopušteno. Vidjeli smo da bi taj scenarij značio relativno brzo stjecanje bogatstva onima koji bi direktno sudjelovali u gradnji tih kapaciteta, ali bi značio i smrt za destinaciju. Ako se u kratkom roku pojavi previše kapaciteta, zbog povećanja ponude dolazi do padanja cijena. I lokalno stanovništvo imalo bi kratkoročnu korist jer bi odjednom došao velik broj gostiju. No, korist bi trajala tri do pet godina, a na dulji rok to bi jako srozalo destinaciju, s teškom mogućnošću povratka. I konačno, treći scenarij, koji smo i prihvatili, bio je scenarij restrukturiranja postojećih kapaciteta i repozicioniranja samih destinacija te suradnje javnog i privatnog sektora. On omogućava nekoliko novih velikih investicija, velikih resorta kategorije 4+ do pet zvjezdica, koje bi trebale bitno podignuti ukupnu turističku sliku Istre. Hoteli bi s prosječne 2 i pol do tri zvjezdice trebali do 2012. doći u prosjeku na četiri zvjezdice. U tom razdoblju trebao bi se povećati broj kreveta u hotelima i apartmanskim naseljima, a znatno smanjiti broj mjesta u kampovima i privatnom smještaju. Sve se to i događa.

Same destinacije, gradovi, pozicionirane su tako da se maksimalno izbjegne situacija da su jedne drugima izravna konkurencija jer su po svojim karakteristikama vrlo slične. Gost iz Münchena odlučivao je hoće li ići u Rovinj ili Poreč samo na osnovi cijene smještaja. Master plan je definirao kako bi se pojedine destinacije trebale tematski razvijati tako da bi se gost ubuduće trebao odlučivati na temelju doživljaja i iskustava koji mu se nude u pojedinoj destinaciji. Turistički objekti trebali bi biti samo infrastruktura za ono što se događa u destinaciji, što znači da se u Istru ne bi trebalo dolaziti zbog hotela, nego zbog onoga što se nudi u destinaciji.

• Kada bi vam netko zadao da date okvirni plan izgleda hrvatskog turizma u idućih desetak godina, u smislu rasporeda tipova turističkih proizvoda ovisno o regijama i turističkim područjima Jadrana, kako bi to izgledalo? Može li se to napraviti?

– Takav je plan moguć i upravo to treba učiniti. Naši razvojni dokumenti trebali bi dati odgovore na takva pitanja, kako i u kojem smjeru će se razvijati, na primjer, srednja Dalmacija. Meni je nezahvalno dijeliti takve savjete, ali hrvatska je obala definitivno sastavljena od nekoliko turističkih regija s različitim karakteristikama i one bi se trebale različito razvijati te sukladno tome okrenuti različitim tipovima tržišta. Istra i sjeverni Jadran su i klimatski i tržišno drugačije orijentirani od Dalmacije, stoga bi se tu trebalo orijentirati na turizam doživljaja i selektivne oblike ponude. Istra se orijentira na enogastronomsku ponudu, bike turizam i škole jedrenja. Mi se ne možemo natjecati s ljepotama srednjeg Jadrana koji ima mnogo otoka.

• A kada je riječ o tipu objekata koji nam je potreban?

– Volio bih kada bismo više išli prema austrijskom modelu turizma, obiteljskim i malim hotelima koji su kod nas na samom početku. Udruga obiteljskih i malih hotela je mnogo napravila u popularizaciji takvih objekata, ali mislim da ima još puno potencijala. U budućnosti bi Hrvatska trebala biti prepoznata upravo po takvom obliku ponude, malim i boutique hotelima. Naravno, oni nikada neće biti baza smještajnih kapaciteta jer su to veliki objekti, ali taj proizvod podiže sliku cijele destinacije. To nisu prevelike pojedinačne investicije i time bi se riješilo dosta pitanja oko zapošljavanja i obuke kadra.

• Kako gledate na situaciju na Hvaru gdje investitori, tvrtka Sunčani Hvar, već drugu godinu zaredom nakon velikih ulaganja u objekte imaju problema s punjenjem zbog previsokih cijena, pa su bili primorani na samom početku sezone cijene ponovno spuštati i do 50 posto?

– Pitanje cijena je pitanje svake kuće posebno, i o tome se nema što pričati. No, očito je da su napravili pogrešku i veliku štetu ne samo sebi, nego i cijeloj destinaciji. Čudi me što nakon prve godine nisu ništa naučili, ali u konačnici je to njihova poslovna stvar, barem bi tako bilo kada bi se to ticalo samo njih. Ali, nije tako, to se tiče i Hvara i cijele države jer takva situacija, kad se na početku ljeta ide s popustima od 50 ili 60 posto, šteti hrvatskom turizmu općenito.

• Što je s Dubrovnikom koji je tipičan primjer fenomenalnog potencijala i istodobno velike zbrke? Najbolji veliki hoteli u Hrvatskoj, s pet zvjezdica, nalaze se u Dubrovniku, a istodobno postoji velik problem s cruiserima kada i po 14.000 turista, kao neki dan, naprosto preplavi i blokira grad. Uz to, već drugu godinu zaredom pretjerano povećavanje cijena u hotelima nižih kategorija tjera strane touroperatore pa Dubrovnik ima problema s polupraznim hotelima u predsezoni.

– Nezgodno mi je iz Istre komentirati situaciju u Dubrovniku i davati savjete, ali tamo očito ne postoji kvalitetan dogovor između svih turističkih igrača o tome što se zapravo želi. Ili postoji načelni dogovor, ali ne postoji praktični dogovor kako to postići. Cijela ta situacija je rezultat kaosa u planiranju i funkcioniranju destinacije, koji je na neki način možda očekivan jer je posljedica brzog rasta Dubrovnika nakon svega onoga što mu se dogodilo. Sigurno je da su svi htjeli imati što više gostiju, i to u što kraćem roku, a to sada proizvodi ovakav nered. Mislim da ključni ljudi Grada i turizma moraju hitno sjesti i odlučiti što žele od svoje destinacije. Cruiseri su sigurno prije bili potrebni, ali sada se morati reći da, na primjer, dnevno može pristati samo pet cruisera, i to je to. Takvu će odluku netko morati donijeti. To je pravo upravljanje destinacijom jer stvari nam se ne smiju jednostavno – događati.

• Svaka sezona prema broju turista obara novi rekord, a jednom i tome mora doći kraj?

– Financijski efekti ne smiju se mjeriti samo na razini užeg turističkog sektora, nego na razini cijele države i nacionalne ekonomije. Već desetljećima se govori o povezivanju kontinentalne Hrvatske i turizma u smislu potrošnje. Reći ću nešto što se vjerojatno neće svima svidjeti: premala potrošnja proizvoda hrvatskoga porijekla u turizmu nije problem turizma, nego je to problem makroekonomije, odnosno proizvodnje.

Turističke tvrtke uvijek se proziva da troše premalo domaćih proizvoda, a normalno je da bi one radije trošile takve proizvode kada bi oni cjenovno i kvalitetom bili barem na razini onoga što se dobiva iz inozemstva. Samo, pitanje je možemo li ili želimo određenim mjerama, da ne kažem poticajima, pokušati domaću proizvodnju usmjeriti prema turizmu, barem kad je riječ o onoj robi za koju se zna da se troši u velikim količinama. To je pitanje za nekoga tko u toj makroekonomskoj sferi vrti nekakve kotačiće, da motivira i stimulira proizvodnju onoga što se može potrošiti u turizmu.

• Nekoliko ste puta spomenuli da vam je nezgodno davati drugima savjete što bi trebali raditi. Zašto?

– Zato što ne bih volio da netko pomisli kako želim reći da su svi oni koji su dosad radili u turizmu neznalice. Jednostavno želim reći da treba što prije shvatiti kako su, usprkos tome što nam u turizmu dobro ide, promjene nužne i kako je nužno shvatiti u kojem smjeru te promjene treba napraviti. Tako smo mi to postavili u Istri i mislim da se tako treba gledati na turizam u cijeloj Hrvatskoj.

Strategija golfa: Tjeramo ozbiljne ulagače

• Već se sedam godina priča o golfu kao strateškom projektu hrvatskog turizma, a nije se sagradilo nijedno pravo igralište. U neku je ruku priča o golfu i turizmu već postala predmet sprdnje? – Točno, stječe se takav dojam, iako se neke stvari ipak događaju. No, činjenica je da se ništa još nije realiziralo. Znači da smo mi investicijski neprikladna, nepogodna zemlja jer očito postoji niz prepreka za realiziranje investicije oko koje se svu slažu! Možemo razgovarati o tome koliko golf-terena u Istri treba sagraditi, ali svi su suglasni da nam golf-tereni trebaju. Ako se, međutim, ne može realizirati nijedan projekt, onda nešto sustavno ne štima i nije pitanje pojedinačnih projekata. Cijela naša administracija je neprikladna za uobičajene načine funkcioniranja stranih investitora. Naravno da nitko ne može raditi što god hoće i gdje god hoće, ali imamo primjere projekata gdje postoji suglasnost lokalnih i regionalnih vlasti, države i investitora, no projekti se već sedam – osam godina nisu realizirali. Time tjeramo ozbiljne investitore, a prolaze špekulantski projekti…