(Elio VELAN, Glas Istre)  Što da kažem, trud se na kraju isplatio, to se događa i u Hrvatskoj. Godinu dana sam intenzivno radio na pripremama, naročito je bila bitna fizička kondicija koju sam gradio zahvaljujući stručnoj pomoći profesora Milinkovića. Znate, nije lako u deset dana preći oko 6.000 kilometara u nevjerojatnim uvjetima. Najteža je bila borba protiv umora, jer smo u prosjeku spavali četiri sata dnevno, rekao nam je Danijel Šaškin

Porečanu Danijelu Šaškinu koji je u drugom pokušaju, nakon prekinute utrke 2009. godine, sa Sašom Bittermanom uspio završiti ovogodišnji reli Dakar, sugrađani su jučer na porečkoj rivi pripremili veličanstven doček. Nije bilo samo Porečana, stigli su ljubitelji relija iz cijele Hrvatske i susjedne Slovenije. Nemoguće je opisati atmosferu, jer sportski uspjeh sadrži u sebi neku magiju, čarobnu nit koju je teško dokučiti, ali koja jednostavno i obuzima, osvaja.

Svaki sudionik na reli Dakar kreće s jednom željom, ili bolje rečeno snom: završiti utrku. Razmišljanje o plasmanu je neumjesno. Bitno je dati sve od sebe, izdržati i stići do cilja. Živ. Stoga će zauvijek ostati zabilježeno da je hrvatska ekipa na kraju utrke duge oko 6.000 kilometara na peruanskom tlu zauzela 35. mjesto, što je ravno zlatnoj medalji. Jer, najtežu reli utrku na svijetu treba biti u stanju završiti. O tome najbolje govori podatak da je utrku završilo manje od polovine onih koji su startali, a bilo ih je 334 (automobili, motocikli, quadovi i kamioni, op.n.).

Proradile emocije

U Poreč je hrvatska ekipa stigla s aerodroma u Veneciji, gdje su jučer ujutro sletjeli. Šaškin se s kompletnim hrvatskim timom u Poreču pojavio oko 14 sati, a čim je izašao iz kombija, proradile su emocije. I njegove, ali i njegove obitelji, prijatelja, fanova… Očito iznenađen i dirnut dočekom koji mu je priređen, tiho je rekao: “Da niste možda pretjerali!?”.

Uslijedili su zagrljaji s rodbinom i prijateljima koji su ga svakodnevno pratili dok je sa suvozačem Sašom Bittermanom iz dana u dan gradio nevjerojatan uspjeh hrvatskog sporta.

– Bitno da mi se vratio živ i zdrav! Ne znate koliki je bio psihološki pritisak, svaki smo dan strepili, rekla nam je Danijelova sestra Vita koja je, dok je grlila brata, visoko podignula hrvatsku zastavu.

S medaljama koje se dodjeljuju svim ekipama koje su okončale utrku, Danijel Šaškin i suvozač Saša Bitterman stali su na binu s bocom šampanjca i odradili ritualno tuširanje. Uz Danijela i Sašu bili su tu i Darko Pehljan te Marin Frčko, odnosno sveprisutni mehaničar i savjetnik (slovenski vozač bio je i sam vozač jednog izdanja Dakra, op.n.) te graditelj-mađioničar financijske konstrukcije cijelog projekta.

– U Hrvatskoj nije lako pripremiti i financijski pokriti ekipu za Dakar kad si svjestan da gro ekipa barata sa milijunskim budžetima. Nadam se da će se nakon ovog nevjerojatnog uspjeha nešto pokrenuti i da će iduće godine sve teći lakše, kazao je tim menadžer naše ekipe Marin Frčko.

Inače, ovo je peta hrvatska ekipa koja je sudjelovala na reliju, a Šaškin i Bitterman ostvarili su apsolutno najbolji uspjeh. Danijel je bio vidno pogođen dočekom svojih Porečana, kružio je rivom popračen kamerama i fotoaparatima i prelazio iz jednog u drugi zagrljaj, nikoga nije zaboravio sve je držao na okupu doslijedno i primjereno karakteru koji diše skromnošću. Uspjeli smo na kratko razmijeniti par riječi. Pitali smo ga za kratku izjavu za našu istarsku javnost a on

– Što da kažem, trud se na kraju isplatio, to se događa i u Hrvatskoj. Godinu dana sam intenzivno radio na pripremama, naročito je bila bitna fizička kondicija koju sam gradio zahvaljujući stručnoj pomoći profesora Milinkovića. Znate, nije lako u deset dana preći oko 6.000 kilometara u nevjerojatnim uvjetima. Najteža je bila borba protiv umora, jer smo u prosjeku spavali četiri sata dnevno, rekao nam je Šaškin te otkrio kada mu je bilo najteže. – Predzadnjeg dana. To nikad neću zaboraviti. Vozili smo po pustinji, a u Peruu pijesak ima posebnu konzistentnost, to je neka kombinacija gline i pijeska. Teren koji je nemoguće kontrolirati. Jurili smo i više od 130 kilometara na sat, a par puta jednostavno smo stali, jedva smo se kretali.

Pitanja je bilo puno, htjeli smo od njega znati što mu znači 35. mjesto.

– U nekim etapama bili smo prvi, pa potom drugi, jedno smo vrijeme ukupno vodili, sve se vrtoglavo mijenjalo. Pred sobom sam imao samo jedan cilj: ne predati se, nikako. I to me održalo, naglasio je Šaškin, svjestan da je od 1979. do danas reli Dakar odnio sedamdesetak života. Na stazi se gine, događaju se nevjerojatni obrati, na kraju samo najodvažniji uspijevaju stići na cilj.

(Elio VELAN, Glas Istre)