Naizad smo dočekali dugo željene trenutke kada odgovornost više neće biti samo fraza. Odnosno, kada se iza toliko izrečenih riječi dobre volje i odlučnosti počinju nazirati i djela. Koliko god ona neprimjetna ili spora bila, ipak su djela. Naš narod neće se zadovoljiti činjenicama da se tu i tamo pravdi privede nekakav sitan kriminalac ili sitna dilerska riba, već naš narod želi vidjedti da i krupne glave padaju ili odlaze sa dužnosti.
Jer je naš narod naučen živjeti u okolnostima kada oni na vrhu mogu raditi što god hoće, i da za to nikada neće odgovarati. Mlečani su razorili Zadar tamo davnih godina, i nikada nisu za to odgovarali. Razni su vladari prodavali naše zemlje i za to nikada nisu odgovarali. Drugi su pak trošili na razne luksuzne proizvode i za to nikada nisu odgovarali. A narod je toliko htio nečiju odgovornost, giljotiniranje nečije neodgovornosti.
Je li to opravdano? Smije li narod željeti nečiju odgovornost, pa makar to bila i odgovornost administracije koju je favorizirao? Je li zapravo želja građana da se netko privede pravdi, i to upravo taj netko za koga su ti isti građani gorljivo davali svoje glasove, zapravo izdaja, ili kontrarevolucionarno djelovanje tih istih građana?
To je sklizak teritorij vlastitog shvaćanja prava građana da nekoga biraju i obveze izabranih da odgovaraju za iskazano povjerenje.
Međutim, još je skliskiji teritorij onaj koji opisuje način na koji narod i iskazuje svoje pravo da traži nečiju odgovornost. A to je, bojim se, nikako. Narod svoju želju odgovornost želi prikazivati bojkotom prava na izbor svojih predstavnika, dakle političkom pasivnošću. A to je najnekorisniji način. Jer se nečija odgovornost može tražiti samo aktivnim pristupom.
U ovoj situaciji često čujem pitanja, kako to da sada sve te afere izlaze u javnost, a da to nitko prije nije znao, nitko prije nije istraživao, pritom misleći na ljude na javnim položajima. No, jesu li zapravo ti ljudi krivi, kada nitko od građana nije, barem na jedini djelotvoran način, onaj organizirani, tražio njihovu odgovornost? Zašto bi uopće netko odgovarao dok netko ne traži njegovu odgovornost?
Premda se borba sa npr. pravom na pristup informacijama i pravom građana da kontroliraju svoju vlast često čini kao borba sa vjetrenjačama, ipak ne mora biti unaprijed izgubljena. Primjer su samo mediji koji su najzaslužniji za pokretanje određenih oblika odgovornosti.
Kako to da se sada odjednom događa da toliko velikih faca završava na udarnom dnevniku da lisičinama na rukama?
Bojim se da ovu moralnu satiskakciju privođenja velikih faca ipak dugujemo jednoj ženi, iz malog kordunskog mjesta, toliko malog da mu nikada ne mogu zapamtiti ime, koliko god ga često čuo.
Kakve divne povezanosti. Njeno ime i njena pojavnost povezuje cijelu Hrvatsku, i u njenoj pojavnosti sublimiraju se voda, zemlja, zrak i vatra. Jer joj ime simbolizira more, prezime pticu grabljivicu koja leti zrakom, dolazi iz mjesta plodne zemlje, a priznajmo, crvena boja, dakle boja vatre joj odlično stoji.
Ona je jedina koja je očito zahtijevala nečiju odgovornost. Jer koliko god to slučajno bilo ili ne, njezinim ustoličenjem počele su padati velike glave. U to nitko nije vjerovao. Ne samo u njenu odlučnost, već u mogućnost da se tako nešto uopće dogodi.
Premda rano za bilo kakve dugoročnije prognoze, ipak je ta žena narodu dana ono što toliko želi, a boji se pitati – odgovornost najodgovornijih. No, to i ne mora biti čudno, jer kada pogledate njenu biografiju, uvijek je preuzimala najosjetljivije zadaće i najkompliciranije slučajeve.
Od samih početaka bila je glavni koordinator za izbjeglice i prognanike. Nakon raskola u njenoj stranci, jedna je od rijetih žena koja je ostala u istoj stranci i ostala vjeran preuzetim načelima. Pristajanjem uz kontinuitet, jedna je od najzaslužnijih za ponovno pozicioniranje njene stranke.
Preuzela je i najosjetljivije ministarstvo, ono branitelja i obitelji, koliko god se činilo da to ministarstvo nije najteže. Najzad je preuzela drugo mjesto u državi, kada se nitko nije gurao, niti htio to mjesto. A tek tada je pokazala raskoš svog talenta. A taj se talent zove – odgovornost. Jer je ona očito krivo shvatila odgovornost. Naime, narod očito shvaća da je odgovornost tek pravo naroda da traži nečije odgovore. Dok je ona shvatila da je odgovornost obveza prema onima koji ovise o tebi. A to je uvijek do sada solidno radila.
Krizna vremena uvijeki iznjedre ono najbolje u nama. Ili barem u nekima. U najgorem slučaju, krizna vremena pruže priliku za dokazivanje onih sa sjajnim idejama kojima nitko nije vjerovao. Možda se ova kriza i morala dogoditi da narod dobije ono što želi. Pragmatičnu odgovornost.
Iza svakog uspješnog muškarca stoji uspješna žena. Očito je prava poslovica da dvadesetak neodgovornih muškaraca može zamijeniti jedna odgovorna žena.

zzlevak