Iako se lavanda u Hrvatskoj uzgaja više od dvije tisuće godina, danas je ipak uvozimo jednako kao i koprivu, smokve…!

– Nema nas tu što naročito čuditi: uvozi se i ono čega nemamo i čega imamo na bacanje, i ono što bismo mogli i sami uzgajati, nažalost nema tu neke logike. To je samo dio priče o neredu u domaćem gospodarstvu općenito – komentira Zrinoslav Ceranac iz tvrtke “Lavandula Croatia”, čije se obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo nalazi u Novoj Kapeli kod Vrbovca. Zrinoslav se bavi uzgojem hvarske lavande budrovke, na oko pet hektara uzgaja više od 14.000 grmova. Inače, poticaji po jednom hektaru lavande iznose 14.000 kuna, piše Slobodna Dalmacija.
– Proizvedemo oko stotinjak litara ulja, ali od ovoga se slabo živi. Plaćanje ide sporo, kao i u svemu drugome, a velika su ulaganja. Može li se pristojno živjeti od ovoga? Pa, moglo bi se kazati da se od uzgoja lavande može preživljavati – kaže Ceranac, koji je samo jedan od primjera uspješnog širenja uzgoja lavande i na kontinentalni dio zemlje, pogotovo u Podravini, Slavoniji i Zagorju. Pa ipak, lavanda se i dalje uvozi.
– Mi smo relativno novi u ovom poslu, ovo nam je prva jača sezona, imamo 3000 sadnica. A što se tiče uvoza lavande, mogu samo izraziti svoje čuđenje, nikako i odgovoriti zašto se to radi – kaže Mirjana Baćac, koja sa suprugom Robertom uzgaja lavandu u okolici Pule.
Po jednima, sve je to posljedica djelovanja uvoznog lobija koji se bogati na precijenjenoj kuni koja destimulira jačanje izvoza, a po onima koji gledaju stvari iz nešto šireg, strateškog diskursa, sve je zapravo posljedica deindustrijalizacije i nepostojanja definirane gospodarske politike koja bi imala razvojnu dimenziju: bilo kako bilo, Hrvatska danas uvozi i kulture koje bismo, dominantno je mišljenje, sami mogli uzgajati u većim količinama.
Ipak, Hrvatska uvozi i višnje iz Srbije i Mađarske, sljez, mentu te hren, dakle kulture za čije uzgajanje ne treba neka sofisticirana tehnologija. Zato je teško shvatiti zašto se kod nas godišnje uveze 750 tona raznih vrsta ljekovitog bilja (uključujući lavandu i koprivu), dok se od domaćih proizvođača otkupi samo 150 tona!

U 2008. uvezli smo tako i 300.000 tona voća i povrća, vrijednih gotovo 300 milijuna dolara. Smokve su stizale iz Turske, Italije, Kine, Sirije, Grčke, pa čak i Mađarske. Bagreme uvozimo iz Sjedinjenih Američkih Država, krumpir stiže iz Brazila, Maroka, Nizozemske, Grčke, Francuske, Izraela, Egipta… Grožđe iz Južnoafričke Republike, Sudana, Maroka, Kostarike, grah iz Argentine, Kine, Meksika, Kirgistana…

Preniske otkupne cijene

– Žalosno je da uvozimo i proizvode po kojima smo nekad bili poznati. Evo, samo na užem području Marine, prije trideset godina, proizvodilo se 300 do 400 tona suhih smokava, a danas jedva 150 tona, od čega su pola industrijske, a ne konzumne – komentira Svetin Palada iz Poljoprivredne zadruge Marina.
– Tržište je nesređeno, otkupne cijene su preniske i to odvraća ljude od bavljenja poljoprivredom. Evo, ako uzgajate kupus, a oni vam nude 60 lipa po kilogramu, što možete s tim? A nekako sam i dojma da nove generacije nemaju ni strpljenja za nešto što traži mukotrpan rad, a ne donosi zaradu preko noći – kaže Palada. Po njegovim riječima, nije problem u državnim poticajima, jer se tu “nekakav sustav uhodao zadnjih godina”, ali je problem u općenitom dojmu da se poljoprivreda – ne isplati, piše Slobodna Dalmacija