Tko su one?

Dvadesetak djevojčica u dobi od 14 i 15 godina, plesačice u Udruzi mladih Urbana subkulturna baza (USB) intenzivno se posljednjih mjeseci bavilo pitanjem tko su, što je to što ih određuje, kako to artikulirati, kako se nositi s osobnošću koja se ne odgovara očekivanja drugih. Kroz proces su ih vodili psihologinja TanitaPerčić i psiholog Goran Poropat. Njihova plesna učiteljica Ivana Domazet pomogla im je te preokupacije iskazati na način kako najbolje znaju – plesom. Projekt „Tko sam ja“ osmislila je Ivana Domazet na temelju vlastitog iskustva s djevojčicama s kojima radi, a financijski ga je poduprla Zaklada za razvoj partnerstva i civilnog društva. Veliku završnicu imao je prije nekoliko dana u kazalištu, cjelovečernjom plesnom predstavom koja je gledalište ispunila roditeljima, prijateljima, nastavnicima. Slijedio je forum održan u petak u Centru za mlade, na kojem su se trebali okupiti roditelji i djeca i razgovarati o problemima koji muče mlade u najosjetljivijoj dobi.

Tko su djevojčice plesačice? Zašto imaju probleme koji tište njihovu mladost i odrastanje? Zašto nije pravo pitanje. Trebalo bi pitati kako im pomoći. Dvoje mladih stručnjaka otvorilo je vrata, ostalo je na djeci i roditeljima. Činjenica je da problemi postoje i da tinejdžeri ne znaju kako se s njima nositi – od toga kako izgledaju, kako razmišljaju, kako se ponašaju, koju muziku slušaju, koju odjeću nose…. „Roditelji od nas očekuju da budemo ovakve ili onakve, od djetinjstva nam govore da trebamo biti poslušne, učiti, imati dobre ocjene; u školi od nas traže da razmišljamo na određen način i samo tako; vršnjaci očekuju da budemo kao oni, a ja bih nešto drugo. Ispada da sve što radimo, radimo zbog drugih, da im se svidimo.  Ako pokušaš reći mami ili tati što te muči, odmahnut će rukom jer …ma to je pubertet, proći će. A ja bih da me čuju što govorim, da ne misle da ih optužujem ako se ne slažemo. Možda ih je strah suočiti se s problemima djeteta, da ne bi ispalo da su oni nešto pogriješili. Ali, i oni su bili djeca i imali su vjerojatno slične probleme, pa zašto nas sada ne razumiju, zašto se ponašaju kao njihovi roditelji. Želim se osjećati dobro takva kakva jesam, ali najbolji je osjećaj kad je roditelj ponosan na neki tvoj uspjeh“ – to su, između ostaloga rekle djevojčice koje ipak radije plešu nego što govore.

Doduše, na forumu su se čuli i drugačiji primjeri. Jedna je djevojčice rekla da s mamom može razgovarati o svemu. A jedna od tek nekoliko mama rekla je da bi odmah upisala školu za mame, da takva postoji.

Djevojčice i njihove prijateljice na forumu su razgovarale i o plesnoj predstavi, a za iskustvo iz radionice s psiholozima rekle su da bi ga rado ponovile. Bilo im je važno što su roditelji redom rekli da im je plesna predstava bila uspješna, a jedna od prijateljica rekla je: „Pronašla sam se u njihovom plesu, u toj temi, udubila sam se kao da nisam na predstavi, nego da je stvarno. Ne mogu to ni opisati. Plačeš i to je to“.

„To sam ja“ iznio je na površinu priču koja je važna adolescentima. Samo mali dio njih bio se spreman suočiti i pokušati riješiti izazove koji im se čine nepremostivima. Imale su priliku savladati i neke vještine koje će im pomoći, a trajni rezultat je moćna plesna predstava koja ni odrasle ne ostavlja ravnodušnima, jer su djevojčice svoje emocije i strahove vrlo efektno, artistički ali nadasve iskreno prenijele na plesni podij.

I.D.