Vjerojatno je više nego jednog žitelja ove male općine u zaleđu Poreča povrijedila odluka o 40 posto popusta na komunalni doprinos za građane koji 20 ili više godina prebivaju u Svetom Lovreču. Ali, samo se jedan javio i nama, provjeravajući je li njegov osjećaj subjektivan ili ipak nešto nije u redu s takvom odlukom. On je, naime, već 11 godina stanovnik te općine, kupio je i obnovio staru kuću, odlučio ostatak života provesti na tom mjestu, a sada nailazi na odredbu koja mu stvara osjećaj da je diskriminiran. Javio se našem dopisništvu tek nakon što je odgovor pokušao dobiti u općinskoj upravi, gdje su na njega, kaže, vikali i bili neljubazni.

Dakle, u travnju je Općinsko vijeće odlučilo komunalne naknade povećati gotovo 50 posto, odnosno s 45 na 80 kuna po prostornom metru za novogradnju u samom Svetom Lovreču, te s 25, odnosno 35 na 60 kuna u ostalim naseljima. Međutim, na prijedlog Kluba IDS-a usvojen je amandman da se stanovnicima koji tamo prebivaju duže od 20 godina odobrava popust od 40 posto. Ta me priča podsjetila na sličnu od prije nekoliko godina u Gradskom vijeću Poreča, kada je jedan od kriterija za zakup poljoprivrednog zemljišta bilo i vrijeme prebivanja na području Grada. Jedan se vijećnik pobunio protiv te deskriminatorne odredbe, odluka je odgođena do sljedeće sjednice, a na njoj je taj kriterij povučen, jer je pribavljeno mišljenje u kojem je stajalo da odredba nije skladu s intencijom zakonodavca.

Međutim, Sveti Lovreč nije jedina jedinica lokalne samouprave u kojoj postoje akti s odredbom koja privilegira »starosjedioce«. Nasumičnom pretragom odluka o komunalnom doprinosu jedinica lokalne samouprave naišli smo na popuste od 10 do 50 posto, ovisno o vremenu stalnog prebivanja građana Vodnjana, ali samo ako grade stambeni objekt kojim rješavaju svoje stambeno pitanje i hrvatski su građani. Grad Krk predviđa 50 posto popusta za svoje građane koji tamo imaju prebivalište najmanje 10 godina, a nemaju ni kuću ni stan, pa novogradnjom rješavaju problem stanovanja. Naravno, odredba se odnosi samo na fizičke osobe.

Takvih popusta za starosjedioce nema u Zagrebu, Splitu, Rijeci, ali ni Labinu, Umagu, Puli, Poreču. Zagreb i Dubrovnik predviđaju popuste ili potpuno oslobađanje za branitelje, odnosno članove obitelji poginulih branitelja, dok Poreč daje 40 posto popusta za adaptaciju ili gradnju hotela s pet zvjezdica, odnosno 20 posto popusta za hotele s četiri.

Na istrijanstvo vjerojatno postoje popusti u još nekim jedinicama lokalne samouprave u našoj županiji, a odredba Svetog Lovreča o popustu za 20 i više godina stalnog prebivanja vrlo je indikativna, jer isključuje današnje žitelje Istre koji su u ratu doselili i odlučili ovdje nastaviti život. Nije čudno da je ljudi doživljavaju kao deskriminatornu, a pitanje je kako bi prošla na provjeri ustavnosti.

Koliko smo uspjeli saznati, do sada se nitko nije upustio u traženje ocjene ustavnosti ove i sličnih odredaba, ali pregledom rješenja o ocijeni suglasnosti propisa s Ustavom i zakonima Ustavnog suda uočili smo nekoliko zanimljivih odluka, koje bacaju vrlo jasno svjetlo na odredbe koje u lokalnim aktima privilegiraju starosjedioce.

U lipnju 2001. godine Ustavni sud ocijenio je neustavnom Odluku o priznanju učešća u troškovima izgradnje svog mjesta u cijeni građevinskog zemljišta, koju je donijelo Gradsko vijeće Ploče. Odluka se provodila tako da bi najbolji ponuditelj na natječaju za prodaju gradskoga građevinskog zemljišta mogao ostvariti popust i do 60 posto od postignute cijene ako bi tražio da se u njegovom slučaju primijeni spomenuta odluka.

A Gradsko vijeće Ploča je u očitovanju Ustavnom sudu svoju odluku argumentiralo tvrdnjom »da su mještani naselja svojim radom i izdvajanjem kroz samodoprinos ulagali u infrastrukturu i time povećali vrijednost građevinskog zemljišta«. Ustavni sud utvrdio je da je sporna odluka Ploča protivna Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, odnosno odredbi iz koje proizlazi da Grad Ploče nekretninu na javnom natječaju može prodati samo uz naknadu utvrđene tržišne cijene zemljišta.

Drugi je slučaj iz općine Bol, a Ustavni sud protuustavnom je ocijenio odredbu u Odluci o autotaksi prijevozu koja kao uvjet za dobivanje koncesije postavlja najmanje četiri godine stalnog prebivanja na području Općine. Ustavni sud je utvrdio da autotaksi koncesiju može u Hrvatskoj dobiti samo osoba koja ima prebivalište u gradu u kojem je traži, ali da je Općinsko vijeće Bola prekoračilo ovlasti propisujući dopunski ograničavajući uvjet i tako su u neravnopravan položaj stavljeni svi bolski autotaksisti koji tamo prebivaju manje od četiri godine, ali su oni, prema ocjeni Ustavnog suda, stavljeni u neravnopravan položaj i prema svim ostalim autotaksi prijevoznicima u Hrvatskoj.

Treći slučaj je iz općine Dobrinj, koja je odlukom o sufinanciranju gradnje vodovodne mreže propisala odredbu da za građane koji ugovor o sufinanciranju ne potpišu do određenog datuma (dovršetka gradnje mreže) Općina uvećava njihov udio za 20 posto. Ustav u stavku 2. članka 14. kaže da su svi građani jednaki pred zakonom, pa Ustavni sud kaže da to znači da građani imaju pravo i na jednak položaj u odnosu na financiranje javnih potreba.

Vratimo li se na priču o komunalnom doprinosu, treba reći da Zakon o komunalnom gospodarstvu kaže da je »komunalni doprinos javno davanje koje se plaća za građenje i korištenje objekata i uređaja komunalne infrastrukture«, da je to prihod jedinica lokalne samouprave i da ga »plaća vlasnik građevinske čestice na kojoj se gradi građevina, odnosno investitor«.

Dakle, zakon nigdje ne spominje prebivalište investitora kao bitan element u obavezi plaćanja komunalnog doprinosa, a jedinice lokalne samouprave koje ga uvode možda, kao u navedenim ranijim slučajevima, privilegiraju dio svojih stanovnika, a one druge stavljaju u neravnopravan položaj. No, nitko još nije zatražio ocjenu ustavnosti ovih odredaba, pa dok Ustavni sud ne kaže svoje, ostaje samo na savjesti lokalnih vlasti da preispitaju ovakve odredbe u odluci o komunalnom doprinosu.

U različitim aktima jedinica lokalne samouprave postoji niz situacija u kojima je jedan od odlučujućih kriterija duljina ili sama činjenica prebivanja na jednom mjestu. U Poreču je najsvježiji slučaj sa štanderima koji ne žive u gradu, pa su naglašavanjem kriterija prebivališta za dobivanje mjesta za štand od ove godine, nakon više godina, izgubili mjesto.

O toj smo temi pisali ljetos, a tom je prilikom gradonačelnik Edi Štifanić našoj novinarki ovako objasnio odredbu o prebivalištu kao ključnu za dobivanje mjesta za postavljanje štanda: »Točno je da je ovim pravilnikom dana određena prednost lokalnim stanovnicima koji žive u Poreču i okolici 40, 20 ili 10 godina. Svaki grad želi svojim žiteljima stvoriti uvjete za rad, a interes nam je i da oni koji ovdje rade leti, ovdje tijekom zime troše«.

Može li se gradska odluka ovako pravdati i je li u skladu s Ustavom? Sigurno je jedino da ne bi bila sporna da je Poreč u regiji koja ima autonomiju i koja kao takva može uvesti neka ograničenja koja daju prednost lokalnom stanovništvu. U našim uvjetima priča drži vodu ako ste Porečan, ali čak ni to ako administrativnom pogreškom formalno godine prebivanja u gradu ne odgovaraju stvarnosti, što se također dogodilo štanderima.

Osim toga, svaka jedinica lokalne samouprave koja stipendira učenike i studente ili prodaje stanove poticane stanogradnje isključuje one koji ne prebivaju na njenom području, što se također može praktično pravdati, ali…

Sniježana Matejčić, Glas Istre