U srijedu, 23. travnja morskim hodočašćem na otok sv. Jurja u Vrsaru je svečano proslavljen blagdan tog ranokršćanskog mučenika. Svečano misno slavlje  ispred drevne crkvice iz 9. stoljeća na istoimenom otoku u vrsarskom akvatoriju predvodio je vlč. mr. Lino Zohil u zajedništvu sa o. Dragom Marićem.

Okupljanje je započelo na vrsarskoj rivi, na starome molu, u poslijepodnevnim satima, da bi zatim sa više brodica i čamaca, stavljenih na raspolaganje od strane lokalnih ribara, svi hodočasnici, oko 150, bili prevezeni na otok sv. Jurja. Nakon okupljanja ispred crkve hodočasnici su, predvođeni križem, te djecom, koncelebrantima i zborom, krenuli u ophod otoka kružnom šetnicom kroz gusto mediteransko raslinje. Procesija je popraćeno pobožnošću krunice i prigodnim marijanskim pjesmama. Po povratku do crkvice uslijedilo je svečano euharistijsko misno slavlje koje je pjevanjem uzveličao župni zbor.

Vlč. Zohil je uvodnim obraćanjem pozdravio sve okupljene vjernike među kojima je osim domaćih vjernika vrsarske župe bilo i gostiju iz cijelog porečkog dekanata, a zahvaljujući adekvatnoj višejezičnoj promidžbi po recepcijama hotela i kampova, pozivu na hodočašće odazvalo se i nekoliko obitelji inozemnih gostiju koje trenutno borave u Vrsaru.

 

Predvoditelj misnog slavlja je na početku podsjetio okupljene vjernike na legendu temeljem koje je nastala poznata slika sv. Jurja: vitez – junak koji kopljem sa svog bijelog konja ubija zmaja. Predaja, koja govori kako je Juraj  pošao u boj protiv zmaja koji je ugrožavao građane Silene i kojemu je trebala biti žrtvovana kraljeva kći, prenosi nam i da je Juraj ubio zmaja tek pošto su  na njegov nagovor kralj i sav puk pristali pokrstiti se. Nije se dakle radilo o pustom junaštvu i dokazivanju snage. Predaja želi reći da je Juraj vojevao za Krista, a ne za prolaznu slavu hrabrog ratnika, naglasio je vlč. Zohil.

Na taj način lik sv. Jurja snažno je obilježen vjernošću Kristu koja mu je bila izvorom snage za borbu protiv zla. On je glasnik i svjedok, simbol i slika  pobjede, očitovanja Božjeg spasenja kojeg Kristovi vjernici ostvaruju: dajući i žrtvujući svoj život za drugoga – ne ljubeći svoj život, nego prijanjajući i po cijenu smrti uz Spasenje koje nam Bog objavi.

 

Na području Porečke i Pulske biskupije sv. Juraj se časti u Rovinju gdje je, uz sv. Eufemiju, suzaštitnik grada, zatim u Oprtlju, Boljunu i Starom Pazinu.

„Zaštitničku ulogu“ otoka sv. Jurja  istaknuo je u završnom obraćanju mr. Zohil pojasnivši stratešku lokaciju otoka koji je svojom pozicijom prirodna zaštita vrsarskoj marini i rivi gdje je privezano više stotina plovila.

Na kraju misnog slavlja župnik je zahvalio svima koji su na bilo koji način sudjelovali u realizaciji ovog hodočašća, a napose gradskoj komunalnoj službi zahvaljujući kojoj je, kroz pred dvije godine probijena kružna šetnica kroz gustu mediteransku vegetaciju oko cijelog otoka. Zahvalio se zatim ribarima za prijevoz do otoka, te Općinskom poglavarstvu i mjesnom uredu Turističke Zajednice na pomoći u organizaciji druženja na rivi nakon hodočašća.

Mr. Zohil je pozvao vjernike da obiđu crkvicu, te napomenuo nekoliko povijesnih podataka o njenoj izgradnji. Crkvica je izgrađena na prirodnoj stijeni, temeljito je obnovljena i ponovno posvećena polovicom sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Iznutra je krase, tipično ranokršćanske, dvije apside a tragovi hrvatskog pletera pokazatelj su nacionalnog sastava stanovništva u vrijeme kada je crkvica građena. Vrsar se u povijesnim zapisima prvi put spominje kao „Orsera sull’insula“ u 3. stoljeću, a ostaci kamenoloma na vrhu otoka te druge arhitektonske modifikacije terena pokazatelji su rane naseljenosti otoka.

Prije povratka na kopno napravljena je zajednička fotografija ispred crkvice, kojom nije ovjekovječeno samo peto vrsarsko hodočašće sv. Jurju, nego je zabilježen još jedan fragment duhovnog rasta te nevelike,  ali izuzetno aktivne župne zajednice, koja je, punim jedrima krenula u realizaciju mnogih lijepih projekata.

Na rivi je, po povratku sa otoka, uslijedila zabava i druženje uz glazbu i prigodni domjenak.