U potrazi za nostalgičnom Istrom
(Napisao i snimio Mate ĆURIĆ, Glas Istre)
Na početku svoje novinarsko-reporterske karijere, a ima tome, evo, više od tri desetljeća, krenuh u potragu za izgubljenim vremenima i životom kakav je nekada bio. Unutrašnjost Istre pružala je pregršt slika i sudbina koje je valjalo zapisati i sačuvati od naglog propadanja. Ili, kako samo tada to nazivali, galopirajućeg razvoja i bijega mladih sa sela u gradove, s kampanje u industriju, od stare kuće u nove stanove u zgradama koje su nicale kao gljive poslije kiše.
Oni stari bi s uzdahom govorili kako će selo propasti, kako ništa neće ostati od onih vrimena kada se živjelo skromno, često i gladno, ali nekako veselo, i kada su se s pjesmom i uz ples družili bez te vrajže televizije, vitura i mode. Onda bi krenule priče o tome kako bi bilo da je bilo, kako bi moglo biti kad bi ovi mladi slušali starije, pa smo krenuli prebrojavati koliko tko ima blaga u korti, jer se po tome i mjerilo bogatstvo neke obitelji. A bilo je još tih početaka i krava i boškarina, tovari i ovaca, koza i kokoši.
Prasaca malo – pršuta puno
Prasci su se držali i hranili za imati prave pršute, one istarske crvene i velike, koji su se čuvali za prodati kada dođe vrime za kupiti nove prasce, poći kod mediga, a i malome baš ne gre škola pa će ga tribati zaposliti pa nek se nađe pršut za svaki slučaj. Danas prasci ima forši negdje duboko u unutrašnjosti, ako da, a pršuta nikada više, bezbroj. I još kažu: pravi istarski! Mlika je za bacati, a krave već gooodinama ni na vidiku. Boškarin je zaštićena vrsta kako bi završio u šugu za fuže i njoke, tovari isto tako za gastronomske užitke i pokoju trku, a mliko za sapune i kozmetiku.
Čudno, samo su još opstale ovce i koze, onaj najstariji i prvi naš prehrambeni lanac koji na ovom krševitom kraju nikada nije iznevjerio. A “tamanilo” ih se nemilice; janje, jare, ovca u kapuzu, koza i njeno mliko, sira, sira gospodaru, ne vidjesmo i ne okusismo takvog sira… Još da je čobana, i stada bi bila veća, pogotovo na pustoj Ćićariji, spod Učke oko Ćepića. Treba pričekati jer će i to promijeniti ova najnovija kriza, kao što je promijenila sva ova dosadašnja gibanja sa sela u gradove ili s obale ponovo na kopno.
Umjesto krava i svinja, sada zbrajamo krevete. Ne treba onako po kućama koliko tko ima; vidiš golim okom čim uđeš u selo. I ono najmanje i najudaljenije od mora, u srcu Istre, gotovo u boški, ima pet-šest kuća s bazenima, na portunima su plave ploče s tri zvizde i otprilike toliko apartmana za izdavanje.
Kako izgleda krava?
Svaki apartman šest ležajeva, plus kuće u koje stane koliko dođe i evo ti pedesetak ležajeva po selu. Lako je sada uskrsnuti rimske vojnike, obući se u srednjovjekovne dame, navući kostim dželata ili grofa Casanove, ali daj ti pokaži kravu ako možeš, prasca, tovara, boškarina…
Tu nema onoga: navući ćemo na ona dva-tri tovara kostim krave pa neka turisti vide, a djeca konačno nauče da mlijeko ne daje Konzum već krava, za koju su do tog trena bili uvjereni da daje čokoladu. Bojazan onih starih, već odavno umrlih mojih sugovornika da će selo opustošiti, evo se nije obistinila. Industrija se ugasila, nestala, gradovi se napučili, posao više nije po onoj neka se zaposli pa da više ne mora delati, stanovi se prodaju i tko može bježi u svoje selo i na starinu koju obnavljaju da od turizma uzmu sve što se da uzeti.
Kažem, tko može i tko nije već budzašto prodao ono što su stari desetljećima gradili i iz čega su crpili snagu života. Mnogi su baš to učinili, neki su i dobro zaradili, ali se i jedni i drugi danas kaju i žale za time. E, moj Franci, turizam ueber alles, sjećaš se uzaludnog refrena koji su pojele statistike – deset posto više nego lani, šest posto u odlasku, sedam u dolasku…
Nostalgija, nostalgija…
A, već je najavljeno “365 dana u godini” pa ti sada idi po onu jedinu preostalu kravu u zoo vrt ili najbolje nakon što turisti odu ća – a ne počnu dolaziti oni jesenski u konobe s ognjištima – unuke, maloga i malu u vituru pa u Zagreb da vide kravu i kokoš. A možda se varam, ćemo vidjeti.
Ja ću krenuti u narednih nekoliko nastavaka u potragu za onim još iskonskim selom, ako ga još negdje nađem bez turista i biciklističkih staza. Možda čujem od stanovnika ono zabrinuto: a kad će i do nas turizam, vraćaju li se dica iz Poreča i Pule, Rapca i Novigrada, Umaga i Funtane, koliko je još ostalo blaga koje treba maknuti da ne smrdi i ne smeta gospodi iz svita koja se došla izležavati, kako su pomidori domaći, iz vrta i nisu špricani, a sjeme isto kao i svugdje – umjetno, da je vrag doša po svoje i da sve ovo ča se dešava po svitu ne more završiti na dobro, a nekada je sve bilo bolje, smo bili veseliji i zadovoljniji…
Da, svako jučer je nekako u sjećanju i uspomenama prepuno nostalgije, ljepše, neponovljivije… Naravno, jer smo tada bili mladi, a to ništa i nitko ne može nadoknaditi. I neće. Ostaju samo uspomene. Potražimo ih zajedno. Krenimo u srce Istre pa negdje tamo na tromeđi općina Gračišće, Barban i Pićan odlučimo kojim putem i na koju stranu.
