Nije lako biti turist. Pogotovo ne – slučaj(ni). Ali što je tu je. Pristali smo na to bez da nas je netko vukao za uši. Hodočastit ćemo istarskim turističkim mjestima i pisati kako nam je bilo. Nema lakšeg posla, pomislili smo. S takvom mišlju na put vjerojatno kreću svi oni koji nemaju dugogodišnji turistički staž. Jer gdje ćeš spavati, gdje jesti, piti, izlaziti, gdje ćeš se okupati ako unaprijed nemaš sve potrebne informacije. U našem se slučaju ispostavilo da smo ostali uskraćeni jedino za spavanje. No, valja priznati, pronaći krevet u špici sezone u najturističkijem od najturističkijih istarskih turističkih gradova – Poreču – nemoguća je misija. Još kad tu pridodamo našu želju da spavamo u gradu, a ne na nekom pustom otoku zvanom periferija, onda je jasnije zašto smo na koncu prespavali u sobi na četiri kotača.

No, prije te teško donesene odluke valjalo je ipak ispitati tržište, obići agencije i hotele, izigravati turiste koji su, eto, netom stigli u Poreč i traže svoje mjesto pod krovom. Naravno, teško je domaćem življu, u koju kategoriju spadaju i potpisani novinari, izigravati turiste, a da ih pritom ne zaustavi barem jedno poznato lice i kaže: »Što radite ovdje?«.

Tako nam je jedan Porečan pokušao srediti spavanje u bungalovima na otoku Sv. Nikola, no glatko smo odbili pomoć. Naime, cijena je bila 30 eura po osobi za noć, a takvu rastrošnost naš budžet nije predviđao. Tražimo smještaj do 350 kuna ili nešto manje od 50 eura za dvije osobe. U lokalnoj turističkoj zajednici kažu – nema šanse. Ali ne zato što dajemo premalo novca, već zato što u privatnom smještaju u centru grada nema mjesta.

– Nijednog?

– Nijednog – neumoljiva je turistička djelatnica.

Doduše mjesta ima, objašnjava, tamo negdje tri kilometara daleko od srca grada. Ima ga hipotetski jer u privatnom smještaju baš i ne vole te turiste na jedan dan, a kada ih zavole, onda je to zbog novca koji će im zbog tog grijeha izmusti.

– A cijena?

– Tu negdje oko 60 eura – kaže teta turistička informatorica.

Ne računajte na nas, otpjevasmo i nastavismo potragu vlastitim snagama. Nakon sedam koraka po užarenom asfaltu shvatili smo da su te snage strogo limitirane. Do trozvjezdanog hotela »Poreč« došli smo crveni kao rakovi – hodajući unatraške.

– Dvokrevetna?

– Nema.

– Dvije jednokrevetne?

– Ne.

– Jedan krevet bez sobe.

– Neće ići.

– Što onda nudite?

– Četverokrevetna.

– Koliko?

– Četiri kreveta.

– Ma ne to, nego koliko košta?

– Zwei hundert, eura naravno.

Naravno da ne. Turisti jesmo, možda malo i blesavi, ali bogati nismo. Još nekoliko hotela i još toliko nebuloznih razgovora natjeralo nas je da razmišljamo o blagodatima »citroena xsare« i njegovim smještajnim kapacitetima. Dogovoreno je da ona službeno postaje naš hotel bez zvjezdica, ali pod bezbroj zvijezda. Pomireni sa smještajnom situacijom krenuli smo napokon u turistički obilazak koji počinje čašom hladnog piva. Zgodan je to bio đir s puno novih saznanja. Eto, čak 18 kuna stane u čašu od tri zarez tri deca. Ali svaka kuna se isplatila. Terasa kafića u punom hladu i blagi vjetrić koji smiruje opekline okrijepili su naš već umoran turistički um.

S terase pogled puca na otok gdje nam je bio ponuđen smještaj. Otići do otoka? Zašto ne. Vrag turistu, pa čak i onom lažnom, jednostavno ne da mira, a ako se tome pribroji informacija da je na otoku jedina neslužbena nudo plaža u gradu… pa računajte sami. Za samo 15 kuna povratne karte malom smo brodicom došli do Sv. Nikole. On nas nije podario mandarinama, slatkišem i jeftinim igračkama »Made in PRC«, ali nam je zato obznanio da je informacija o ljetnim čarima bez kostima provjerena.

Nudista ima na sjeverozapadnoj obali, doduše samo njih sedam ili osam. Dijametralno je obratna situacija na geografski suprotnoj plaži, onoj koju bi mogli nazvati »beton, beton samo beton«. Tamo je »tekstilaca« kao u priči. Nakon što smo zaokružili otok, išli smo u potragu za okrjepom i pronašli kafić koji u punoj sezoni radi – dvokratno. Na otoku ipak postoji jedna pečenjara koja radi do 18 sati.

– Dva piva i dvije vode.

– A jesti?

– Ne hvala. Pretoplo je.

– Dođi u kuhinju, tamo je 50 u hladu.

– Ne bih, hvala.

– Lako tako. Evo moj kolega i ja ovdje radimo cijelo jutro. Sada zatvaramo i idemo raditi u kuhinju hotela za 250 gostiju, pa ti vidi.

– Radije ne bih.

Teško je razgovarati s ugostiteljima. Ako skuže da si »naš«, odmah ti se jadaju. Sa strancima to bude čitava babilonska kula ljubaznosti, a domaćeg odmah povuku za rukav i plaču mu nad užarenim roštiljem.

Došlo je vrijeme da se naša ekipa od dva igrača razdvoji. Jedan u turistički obilazak centra, a drugi na plažu – naravno nudo. A tamo razočaranje. Jedina zgodna djevojka već se oblačila i odlazila. Ostali su samo jedan stariji bračni par, nekoliko solo nervoznih muškaraca koji su konstantno patrolirali gore-dolje i novinar slučaj(ni) turist. Jedan kratki buć bio je dovoljan za osvježenje. Na brodu za kopno žena iz starijeg para ničim izazvana kaže: »Ni nudizam nije ono što je nekad bio«. Valjda je u pravu, što god time mislila.

Iako nam nikad nije bilo jasno što bi značilo turističko razgledavanje mjesta, pokušali smo si i to dočarati lutajući vrelim porečkim uličicama. Nemilosrdno škljocamo digitalcem. Fotografija crkve, puste ulice, lijepo uređenog parka, baroknog balkona… Sve su to fotografije koje će sutra, kad se vrate s odmora, turisti pokazivati neturističkim prijateljima. Vjerojatno tu nije bitno poznavanje povijesti, već samo kut pod kojim je snimljen objekt. Tko će u toj gomili fotografija uopće imati volje pitati kada je izgrađena ta crkva?

Posebnu priču u životu prosječnog turista ima hrana. Restorani su svetišta u koja ulaze horde izgladnjelih i pregorenih gostiju u potrazi za kakvom morskom ili kopnenom lešinom uz, po mogućnosti, prilog. Svako svetište ima svog svećenika, ali nema tog popa, fratra, hodže ili mujezina koji poznaje toliko jezika kao velečasni ugostitelj. Doduše, svi oni prodaju isto. Kalamari na žaru, prženi kalamari, punjeni kalamari, kalamari na salatu, svježi kalamari, domaći kalamari. Sjedamo na punu terasu jednog od ljetnih nazovimo restorana. Iako nije pristojno viriti u tuđi pjat, ne možemo ne primijetiti kalamare na susjednim stolovima. Naravno da naručujemo kalamare. Valja spomenuti da smo pri pokušaju pranja ruku u nečemu što podsjeća na zahod ostali uskraćeni za sapun. Na primjedbu da nemaju sapuna, konobarica je hladnokrvno uzvratila: »Znam«.

Lignje u tom kvazirestoranu nit´ su imale mirisa, a još manje okusa, a konobar nam ih je pokušao naplatiti, kao što svima naplaćuje – bez računa. Tek na naše inzistiranje račun (od 135 kuna) je bio ispostavljen, no čini se da smo na sebe navukli bijes svih djelatnika u tom objektu za tovljenje turista. Nakon ružnih pogleda koji griju već dobiveno toplo pivo, popili smo do dna tog gorkog pehara i nastavili probavnom šetnjom u samo srce grada – pakao – zvan vašar – zvan Decumanusova.

Ima jedna stvar koju niti jedan turist ne želi propustiti – biti u najgadnijoj stisci sa sebi sličnima, u najužoj ulici u gradu gdje se miris hrane miješa sa smradom znoja i slatkim aromama od najjeftinijih do najrazvikanijih parfema. To je pravi užitak. Prosječna brzina hoda je u tim grupnjacima neizmjerivo spora, ali što je lijepo razgledavati te dućančiće, zlatarnice, slastičarnice gdje vas gađaju kuglicama sladoleda, restorančiće gdje se može kušati »beste Fischsuppe in Stadt!«… Ah, divote!

»Decumanusova, to je pravi Poreč«, opisao ju je tako već i stari Dante i podario joj mjesto u devetom krugu svog pakla. Složili bismo se s njime i proširili tu tvrdnju na ostatak Poreča i okolice – ali nećemo jer za razliku od njega nismo tako zlobni. Ipak smo mi samo slučaj(ni) turisti.

Kukuruz nije u trendu

Trendovi u turizmu postoje. To će vam potvrditi svi koji od njega žive. Privatni iznajmljivači iz godine u godinu mijenjaju apartmane, hotelijeri investiraju u modernizaciju objekata i ljudske resurse, turističke zajednice u nove brošure, komunalna poduzeća u dotjerivanje mjesta za sezonu, ugostitelji i prodavači u reklamu. No, ulica uvijek ima svoj ritam. Štandovi s jeftinom robom, kako sada stvari stoje, još dugo neće izaći iz mode. U tome se Poreč ne razlikuje od ostalih turističkih središta u Istri. No, razlikuje se po tome što u gradu nema – kukuruzara. I dok se u Puli na svakom koraku osjeti miris kuhanih i pečenih kukuruza, u Poreču ta žitarica očito nema prođu.

Poreč bez Mediterana

Mediteran u srcu Europe. Time se Poreč diči na jednoj od turističkih brošura. Možda Poreč doista i jest u nekom organu Europe, ali nazivati ga mediteranskim u najmanju je ruku neprimjereno. Miris srdele na gradelama, maslinovo ulje, vinoteke, konobe, samo su neke od tipičnih karakteristika Mediterana. U Poreču ih nismo namirisali.

Noćni suživot

Mladi ste, uživajte! Bio je to imperativ koji nas je poslao u Poreč. Što rade mladi kada žele uživati, nametnulo se logično pitanje. Cijeli su dan na plaži, a noću landraju. Da, ali gdje? Na Trgu Marafor kafići u kojim se uglavnom ispijaju kokteli natječu se u glasnoći, ali već su svi prepuni.

– Idite u beach barove ili u onaj novi klub – preporučio nam je jedan visokopozicionirani Porečan.

Počeli smo s beach barom koji se iz godine u godinu opasno približava centru grada. Mladeži ima, ali malo. Toliko su opušteni da im čak ni ne smeta glazba odavno zaboravljenih Guns´n´Rosesa koja trešti iz zvučnika. Izdržali smo jedno piće i krenuli u taj novi klub u kojem uživa skupo odjevena raja, ali sa stilom. Toliko je ekskluzivan taj klub da ima čak i terasu na koju se može doći jedino ako ste se prije najavili telefonski. Zaštitar i konop koji vam se ispriječi na putu uvjerit će vas da je ekskluziva zagarantirana.

Nema druge do povratka u centar, a tamo nas na jednoj terasi dočekuje DJ koji je valjda još uvijek na majčinom mlijeku. Pušta komercijalni hip-hop s kraja 90-ih bez smisla za ritam i spaja nespojivo. Konobarica ga gleda puna sažaljenja, zatim gleda nas i pada joj mrak na oči. Nama se već odavno smračilo i pitamo ju što je muči.

– Ja sam mislila da je Poreč tko-zna-što, a izgleda da ima više života na nekom selu nego ovdje – pokunjeno će ona.

Žižek&Pivek, Glas Istre