U četvrtak, 23.prosinca, u Gradskoj knjižnici Poreč predstavljena je knjiga „Lipi moji 11“. Ovu hladnu prosinačku večer oplemenila su sjećanja, a u intimnom krugu Orlićevih suradnika i prijatelja izmjenjivali su se humor, satira, politika i smijeh.

„Lipi moji“ zbirka je kolumni uvaženih Zvaneta Lakodelaca i Drage Orlića koja je desetljećima uveseljavala čitatelje Glasa Istre. O njoj su govorili urednik i pisac predgovora zbirke Goran Prodan, art direktor Vladimir Bugarin i suradnica Sonja Vojinović.

„Fali mi moj drugar Orle. Uzdavna se znamo, priko kvarnar i pet lit, kako bi govorila moja baba Kata – to ti je „stara povijest”. Lektorirala san Orliću prvu zbirku pjesama „Će daž”, prvi libar „Lipi moji” i još čuda tega…, bila njegov Zvane Lakodelac… Kada san pošla u penziju, nakon ča smo dosta lit delali skupa u Općini, i pošla živiti gori na selo, bi me nazva i reka: „Ala, zuj škornje, operi se i dojdi doli u grad, bimo predstavili jedan libar u našoj biblioteki.” Zafrkant i zajebant kakov je bija, nisan nanke rivala kapiti koliko mi je obogatija život. Sada znan“, rekla je na predstavljanju Sonja Vojinović, kazivačica Lakodelčevih kozerija.

Stotinjak Orlićevih komentara nastalih u vremenskom razdoblju od 28. svibnja 2015. do 5. listopada 2017. godine, sabrani su u škrinjicu jezične, običajne i duhovne baštine i kao takvi donose svjedočanstvo jednoga vremena. Na ovu se zbirku svakako treba gledati kao na literarno blago koje nadilazi svoj društveno-politički značaj.

„Povremeno ukoričivanje kolumni/kozerija „Lipi moji“ uvaženih Zvaneta Lakodelca & Draga Orlića bez daljnjega mi je najzabavniji, a i najdraži urednički posao. Iako je riječ o tekstovima već ranije objavljenim u La kosti, donedavnom satiričkom prilogu Glasa Istre, koje sam kao urednik i kod prvog tiskanja pročitao, opet se, i s višegodišnjim odmakom, slatko nasmijem, ali i iznova oduševim Orlić-Lakodelčevim štorijicami i šćoricami u kojin njanke ne čuješ kako ti ga je vrga, pomalo, pomalo, deboto biš se sam sebi nasmija kako si trubast i prežentož na bot. A za ozbiljno, „Lipi moji“ svojom su strukturom, narativnim stilom i jezikom, slikovitim likovima, slavljenjem i čuvanjem narodne, istrijanske tradicije i običaja te humanističkom i multikulturalnom porukom uz ismijavanje totalitarizama, kretenizama i kultova ličnosti svih vrsta i boja, izniman doprinos istarskoj, time i hrvatskoj književnosti, napose njezinom humorističnom i satiričkom dijelu. Aj vero su!“ rekao je Goran Prodan.

I Vladimir Bugarin nizao je anegdote: „Na jednom od naših sastanaka, kad smo, kao i uvijek, ponedjeljkom navečer kod mene radili La kost, Orlić mi je dodijelio laskavu titulu art direktora za čitavu seriju ovih knjiga. To mi je, moram priznati, jedno od najvećih priznanja u mojem mladom životu. Poznavao sam njegov stil rada, no ipak sam ga za svaki slučaj upitao što bih ja točno trebao raditi kao art direktor. „Odrediti boju korica“, rekao je. „Dobro, onda neka za ovu knjigu bude plava“, predložio sam. „Može, može“, odgovorio mi je, „ali meni se čini da bi bolja bila crvena.“ I bila je crvena. Da, Orlić je oduvijek bio, kako se to kaže po hrvatski, one man band“, nasmijao je Bugarin sve prisutne.

Nakladnik izdanja je Grad Poreč, a grafičku pripremu i tiskanje potpisuju porečka Propaganda i zagrebački Grafomark. Pokrovitelj „Lipih mojih“ je, kao i uvijek do sada, bila La kost.

 

„Dajte si kuraja, i budite pravi ko morete!“

Gradska knjižnica Poreč