Kako je bilo počelo, cijela halabuka oko prelaska našeg najistaknutijeg istarskog saborskog zastupnika u potpuno drugi politički tabor prilično se brzo stišala. Čak i među mojim ugovornicima to i nije više toliko aktualna tema. Zpravo, možda je to tema koja i nije bila pretjerano zanimljiva obzirom da se uklapa u standarde hrvatske stvarnosti.
Naime, nagledali smo se i većih i skandalozinijih pelazaka iz jednog političkog tabora u drugi, tako da ovaj prelazak i nije toliko dramatičan.
Međutim, ono što je sve nas začudilo jest to da nismo očekivali takav prevrat od možda njomiljenijeg i najsimpatičnijeg saborskog zastupnika, koji se u toliko puno slučajeva nije uklapao u standarde hrvatske politike.
Nije se uklapao u standardne slike hrvatskih političara baš zbog toga što se u javnim raspravama vrlo rijetko otvoreno sukobljavao sa otalim kolegama, nije koristio uvredljive termine prema pripadnicama suprotnog spola, a vrlo je često govorio upravo ono što od drugih političara nismo mogli čuti, i to posebno kada su u pitanje dovedena osnovna ljudska prava ili poštiavanje parava zajamčenih zakonskim propisima. A upravo je takve stvari narod htio čuti.
U zadnjem sazivu Sabora bio je jedini predstavnik istarske političe stranke te je uz ostale sudionike u izvršnoj vlasti nastavljao trend aktivnog sudjelovanja Istrijana u upravljanju državom. Što god tko mislio o stranci kojoj je pripadao, ta je stranka osigurala upravo ono što su htjeli naši nonići prije 50-ak godina, sudjelovanje Istre u geografskom, političkom i svakom drugom upravljanju državom, i to preko spomenutog političara. Nije zanemarivo da je taj istarksi političar bio član određenih ključnih državnih tijela, što je meni, kao Istrijanu, uvijek dizalo istarksi ego.
Odlazak u drugi politički tabor, naravno ne samo tog političara već i svakog člana Sabora, Vijeća gradova i županija, iz jedne strane u drugu, postavlja pitanje smije li takav političar i dalje ostati član takvih tijela, obzirom da je narod glasao za takvog pojedinca baš zbog angažmana u njegovoj stranci.
Zato se i među mojim sugovornicima postavlja pitanje logičnosti ostanka u aktualnoj politici, obzirom da je narod glasao za njega, u strukturi njegove bivše stranke. Narod nije glasao za njega zbog boje očiju, već svega što je učinjeno na dobrobit Istre i zbog očekivanja da se sa takvim radom nastavi. Neki će analitičari reći da odlazak iz prijašnje političke strukture u jednom dijelu poništava glasove birača koji su glasali za njega.
Nisam siguran treba li se sa time složiti, ali nekakva logika postoji.
Ono, međutim, što nas sve čudi, jest pomalo negentlemanski odnos prema bivšoj stranci. To je ono na što je narod očito previše osjetljiv, baš u kontekstu glasova koji su dani pojedincu unutar poitičke strukture.
I upravo je to špranca koja se često primijećuje kod svih prijašnjih dramatičnih prelazaka iz jednog tabora u drugi, negentlemanski odnos prema prijašnjim kolegama. U modernim državama, ne samo da se ne tolerira prelazak iz jedne stranke u drugu, nego još se i manje tolerira bilo kakav uvredljiv odnos prema bivšim kolegama.
Slični prelasci vrlo su česti i u gospodarstvu, odnosno između tvrtki. Međutim, nikome ne bi bilo drago kada bi npr. manager jedne velike tvrtke prešao u drugu i pritom vrijeđao managere svoje bivše tvrtke, jer to znači da se na takav način vrijeđaju i svi oni koji su ostali vjerni bivšoj tvrtki takvog managera.
Sjećam se slučaja kada sam odlazio platiti kasko za vozilo. Sreo sam prijatelja koji je radio kao agent drugog osiguranja i tom je prilikom vrijeđao osiguravateljsku kuću u kojoj sam ja platio osiguranje. Nakon nekog vremena sreo sam ga kako radi baš u osiguranju u kojemu sam ja osigurao vozilo, a tom je prilikom pomalo vrijeđao svoju bivšu osiguravateljsku kuću.
Naravno, zbog toga ne treba mijenjati mišljenje ni o jednoj niti o drugoj osiguravateljskoj kući. Ali treba zauzeti stav oko tog prodavača.

zzlevak