S Funtanom i Tarom-Vabrigom broj jedinica lokalne samouprave u Istarskoj županiji popeo se na 41. Deset gradova i 31 općina. Previše? Premalo? Dovoljno, ali loše raspoređeno? Mišljenja su podijeljena još od konca 1992. kad je, prema HDZ-ovom prijedlogu, nacrtana nova administrativna slika Istre. U Istarsku županiju ušla su područja dotadašnjih općina Pula, Rovinj, Pazin, Poreč, Labin, Buzet i Buje, ali podijeljena u nove jedinice lokalne samouprave – gradove i općine. Status gradova dobila su sjedišta dotadašnjih općina, s time da je Pazin postao sjedištem županije. U tom prvom »naletu« uspostavljeno je 29 općina: Bale, Barban, Brtonigla, Cerovlje, Gračišće, Grožnjan, Kanfanar, Kršan, Lanišće, Ližnjan, Lupoglav, Marčana, Medulin, Motovun, Novigrad, Oprtalj, Pićan, Raša, Sveta Nedilja (kasnije ispravljena u Sveta Nedjelja), Sveti Lovreč, Sveti Petar u Šumi, Svetvinčenat, Tinjan, Umag, Višnjan, Vižinada, Vodnjan, Vrsar i Žminj.

Prilikom veće dopune spomenutog zakona 1997. status grada dobili su Umag i Novigrad, a uspostavljene su još dvije općine, Karojba i Kaštelir-Labinci. Do sada najmlađa istarska općina bila je Fažana, osnovana koncem 2000., a najmlađi je grad Vodnjan koji je taj status dobio prije tri godine. Osim dviju netom osnovanih općina Funtana i Tar-Vabriga, lobiralo se u Saboru za još dvije – Trviž i Štinjan, ali nisu prošle.

Bilo je već pri prvom krojenju gradsko/općinskog ustroja upozorenja da je teritorij Istre previše rascjepkan i da mnoge nove općine, posebno u unutrašnjosti Poluotoka, neće moći kvalitetno funkcionirati jer nemaju dovoljno ekonomske snage, niti izvornih prihoda. Jedan od primjera drugačijih prijedloga iz vremena pripreme i donošenja zakona bio je porečki. Umjesto pet samouprava (grad Poreč i općine Vrsar, Višnjan, Vižinada i Sv. Lovreč) na teritoriju Poreštine, bile su predlagane samo tri koje bi sve imale izlaz na more, a time i mogućnost prihoda od turizma kao glavne gospodarske djelatnosti. Međutim, podjela, za koju su tada lobirali lokalni IDS i SDP, na sjeverni dio – Višnjan s Vižinadom, Kaštelirom i Tarom, središnji dio s Porečom, te južni – Vrsar sa Sv. Lovrečom nije prošla prvenstveno jer je HDZ-ova većina u Hrvatskom saboru slušala svoj županijski odbor u Istri. Po istoj stranačkoj »argumentaciji« su 1997. »prošle« općine Karojba i Kaštelir-Labinci. Možda je i njihovo osnivanje bilo opravdano, ali da nije županijski i lokalni HDZ inzistirao, ne bi bile osnovane. Ružno je reći, ali politički gledano HDZ je samoupravu u Istri prekrajao prvenstveno spekulirajući da bi u novim općinama mogao doći na vlast ili da je barem IDS izgubi. Uostalom, samo zahvaljujući HDZ-ovom inzistiranju Pazin je postao službeni glavni grad županije, nasuprot i peticijom izraženoj volji Istrana da to bude Pula.

Ipak, kad se gotovo desetljeće i pol kasnije pogledaju učinci ondašnjeg cjepkanja Istre na općinice, vidljivo je da je HDZ-ov model bio poticajan za razvoj malih sredina. Dobivši pravnu i političku osobnost te bivše mjesne zajednice uspjele su, u mnogim slučajevima, značajno podignuti razinu komunalne opremljenosti, gospodarske razvijenosti i društvenih aktivnosti, puno više nego da su ostale prirepci ranijih velikih općina. No, to može biti i kritikom prijašnjeg administrativno-političkog sustava jer da su mjesne zajednice imale veću financijsku, pravnu i samoupravnu samostalnost, umjesto da budu ignorirane ili pak po osobnim i sličnim vezama protežirane, izvjesno je da bi i onakav sustav bolje i pravednije funkcionirao.

S aspekta pretvaranja mjesnih zajednica (HDZ-ovci su u opreci sa socijalističkom nomenklaturom kao podlogu upotrijebili tradicionalne vjerske župe) u općine prvotno složenom mozaiku mora se zamjeriti manjkavosti koje su kasnije ad hoc dijelom popravljane. Dakle, u startu nije bilo opravdano Tar ostaviti »pod« Porečom, Kaštelir »pod« Vižinadom, pa ni Karojbu »pod« Motovunom. Ali po istoj logici moglo bi se općinu »dati« i Trvižu i Štinjanu. Zašto ne i Baderni, Rovinjskom Selu, Kašćergi, Boljunu, Banjolama, Muntiću, Fuškulinu, Dajli, Savudriji, Lindaru, Livadama, porečkoj Novoj Vasi…? Za svaku od spomenutih bi se našli ako ne do kraja ekonomski, a ono više ili manje prihvatljivi povijesni, geografski ili pak aktualni društveni razlozi.

Iako je administrativna decentralizacija dobra za »samoupravljanje« građana u svojim sredinama, ona mora imati i troškovnu opravdanost. Nove općine su novi »papiri«, nova vijeća i poglavarstva, nova komunalna poduzeća, nova službenička infrastruktura, nove prostorije, nova oprema, novi fikusi… U sredinama gdje su izvorni prihodi proračuna skromni, sav novac ode na održavanje »hladnog pogona«. Naravno, administrativno usitnjavanje je državna politička odluka, pa je normalno da se iz državne i/ili regionalne blagajne tim općinama pomaže. Normalna je i očekivana solidarnost susjeda, posebice onih s kojima su ranije dijelili dobro (manje) i zlo (više).

Pitanje je gdje je granica troškovima, ali i smiju li troškovi biti limitirajući faktor osnivanja novih samouprava. Općina Lanišće, iako površinom najveća istarska općina s manje od 400 stanovnika i potpuno nerazvijenom privredom, čisti je trošak za zajednicu. No, njeno je osnivanje društveno opravdano, pa čak i perspektivno iako bez solidarne i ciljane pomoći neće još dugo moći kvalitetno funkcionirati.

Činjenica je i da neće svaka sredina istim novcem postići iste rezultate, ma koliko slične bile. Posao čine ljudi, puno ovisi o onima koji ih vode i o političkom i stručnom konsenzusu koji se unutar pojedine sredine uspije postići oko bitnih pitanja njenog prosperiteta. U istarskoj javnosti se rado spominje općina Gračišće kao pozitivan primjer društvenog napretka, upravo zbog agilnosti lokalnog rukovodstva. Utisak je da bi takvu ocjenu mogle imati još mnoge druge općine, samo su marketinški/medijski »samozatajne«.

Među dubiozama osnivanja novih i sve manjih općina je i da li je tome ekonomska i demografska snaga dostatan uvjet. Po potonjem kriteriju kao i općina Funtana mogla je biti osnovana, primjerice, i općina Pješčana Uvala.

Naposljetku, prema više ili manje »bačenom« novcu može se »s visoka« biti kritičan, ali valja »iznutra« i »odozdo« pogledati zadovoljstvo građana. Ako osjećaj (samo)upravne samostalnosti daje poticaja društvenom angažmanu građana, onda i veći trošak ima opravdanje. Uostalom, ni općina ni grad nisu poduzeća koja moraju ostvarivati financijski profit nego zajednice u kojima će njihovi članovi društveno profitirati, imati kvalitetniji život.

Proces formalne decentralizacije, stvaranja novih općina u Istri morao bi se nastaviti, ali po modelu koji bi kompenzirao uočene nedostatke. Istina, one iz domene političkog inženjeringa bit će teško izbjeći jer ki ima šantule, laglje ima i komun. Politička vlast koja želi sve kontrolirati prepreka je i stvarnoj decentralizaciji ovlasti i novca u Hrvatskoj. Dok »Zagreb« bude »carinio« i direktno ili posredno usmjeravao i dozirao najveći dio novca ka županijskoj, gradskoj i općinskoj razini, dok se lokalnoj samoupravi ne prepusti po načelu supsidijarnosti da obavlja sve što se kvalitetno može obaviti na toj razini, dok ne bude stvarne fiskalne i političke autonomije, ni stvarne decentralizacije neće biti. Isto valja istaknuti da načelo supsidijarnosti ne znači da lokalna sredina može presudno odlučiti o provedbi nekog nedvojbeno zajedničkog »šireg« projekta. Plinovod nekuda mora proći. I veliki brodovi moraju negdje pristati. I odlagalište otpada negdje mora funkcionirati. I kamenolomi se moraju negdje otvarati…

Također valja jasno reći da samostalnost u odlučivanju i raspolaganju javnim dobrom u lokalnim sredinama mora imati kvalitetne kontrolne mehanizme. U uskoj sredini mogu prevladati uski interesi. Indikativni bi u tom smjeru bili primjeri rasprodaje zemlje u Vodnjanu ili prodaja nekretnina neposrednom pogodbom u općinama Bujštine ili čudna simbioza poduzetništva i predstavničke vlasti u Balama… Naravno, podrazumijeva se i da »oni gore« ispunjavaju preuzete obveze i poštuju društveno vrijedne lokalne zahtjeve. Konkretno: bespravnu gradnju treba promptno i temeljito rušiti, »turističko zemljište« loše je prodavati.

Troškovni tereti malih općina mogu se ublažiti i uspostavljanjem boljih organizacijskih pravila. U njima ili za njih dio operativnih, pa i stručnijih poslova mogu obavljati zajedničke im službe. Primjerice, ne treba svakoj općini stalno zaposleni pravni ili makrofinancijski stručnjak s punim radnim vremenom, ali svakoj je povremeno potreban. No, u praksi je lakše zaposliti cijelog »svog« nego s nekim dogovoriti zajedničko »korištenje«. Zato bi uz dogovaranje trebalo postojati i imperativno upućivanje na nj. I u samoupravi je nužna određena hijerarhija bez obzira što je ona dijelom negira. Status i ovlasti općina i gradova, a »iznad« njih i županija/regija morali bi u njihovom cjelokupnom djelokrugu biti bolje stupnjevani negoli je to danas.

Osnovati općine Funtana i Tar-Vabriga, ali ne istodobno i Trviž i Štinjan, loša je poruka građanima. Politički inženjering i voluntarizam loši su partneri u administrativnom krojenju nekoga područja. No, loše je i to što, kad je o ustroju, a i autonomiji Istarske županiji riječ, njena predstavnička i izvršna vlast uglavnom palijativno, sporadično i »vatrogasno« pristupaju ovakvim temama.

Poropat: Perspektiva nam je dobra