Ha, ha, ha… Do suza me nasmijavaju eksponenti hotelsko-turističkih kompanija i organizacija sa svojim zahtjevima za odgodom najduže političko-kapitalistički opstruiranog zakona u Hrvatskoj: onog o zemljištu koje nije ušlo u temeljni kapital pretvorenih i privatiziranih poduzeća, a koje ona – prvenstvo u turističkoj branši – sada već desetljećima uglavnom bez naknade koriste. Nikad njima nije pravo vrijeme da se taj nesretni zakon donese i konačno ova degutantno dugačka trakavica prekine. No, dok s jedne strane kukaju o ekonomskoj krizi i niskoj konkurentnosti na globalnom tržištu koju bi im plaćanje onoga tudega što koriste dodatno ugrozilo, s druge su uvijek spremni napasti svako rješenje vlasništva nad turističkim zemljištem koje, tobože ili doista, zadire u njihova prava i muljati o uspostavljanju cjelovitog zakonskog i upravljačkog procesa za što – ha, ha, ha – trebaju još godine i godine. No, istom će paradoksalno kukati kako su zbog neriješenog statusa tog zemljišta onemogućeni u razvoju i ulaganjima.
I tako nam se vlasnici hotelsko-turističkih tvrtki – koje su kupili kako su ih kupili (bolje da ne diramo u još jednu tužnu i ružnu temu) – gotovo dva desetljeća bogate na račun zajednice uz podršku ključnog dijela politike, onog koji donosi zakone, pa doista treba
poput Kajina sumnjati o kakvoj je lukrativnoj sprezi riječ. I ne samo da se bogate, nego se i slavodobitno busaju (najčešće preko svojih glasnogovorničkih menadžera i funkcionara) u nezamjenjiva junačka prsa ove gospodarske grane. Istina, jedne od rijetkih koja u Hrvatskoj nešto posluje (ne računajući trgovce), ali za to su, pristrano držim, zasluge vlasnika na predzadnjem mjestu, tek ispred Bajsovih, a daleko iza onih prirodnom i povijesnom srećom danih i minulim radom trudbenika i stručnjaka stvorenih. Krajnje je vrijeme da se stane na kraj prikrivenoj korupciji koja priječi donošenje zakona o turističkom zemljištu na način da se to nemalo društveno bogatstvo ne rasprodaje i privatizira, nego da bude zajednici (državi ili lokalnoj samoupravi, nije toliko bitno) dugoročni izvor prihoda. Divlji kapitalizam koji divlja Hrvatskom država je dužna obuzdati, a u ime one većine gradana koji joj uredno podmiruju svoje račune stati na kraj besplatnim korisnicima vrijednoga zemljišta kojima od sadašnjeg stanja više odgovara samo ono u kojem bi – za ona dva poslovična črna i bila – postali njegovim vlasnicima. A upravo je potonje srž cijele priče. Ne želim reći da nije utemeljena kuknjava turističkog sektora glede makroekonomskih uvjeta poslovanja i svih harača kojima se država i njene tvrtke i ustanove grebu za u njemu zaradene kune i eure. No, ne može se jedna loša politika popravljati drugom lošijom kao što se to čini nečinjenjem ničega da se turističko zemljište efektivno i trajno valorizira kao društveni resurs.

Goran PRODAN, Glas Istre