U "Zborniku Poreštine" – knjiga 1, koji je izdan 1971. godine u čast 30 – godišnjice ustanka ( 1941 – 1971 ) u tekstu "Spomenici Narodnooslobodilačke borbe Poreštine" – autor Ante Šonje opisuje sva tadašnja spomen obilježja i uz opise iznosi kratke podatke o pojedinim događajima i ljudima – sudionicima tih povijesnih zbivanja.
I što se dogodilo na Tićanu 11. rujna 1943. godine ?

" Jože Šuran je 8. rujna 1943. godine doznavši da je kapitulirala Italija, hitno krenuo u Levake, gdje je na zasjedanju bio jedan dio partijskog rukovodstva za Istru ( KPH ). Na tom je zasjedanju donešena odluka da se narod digne na ustanak i razoruža karabinjerske stanice. Šuran je sutradan ( 9. rujna ) na ustanak digao sela Višnjanštine i izvidio kakva je situacija na karabinjerskoj stanici u Višnjanu. Višnjanski se karabinjeri nisu htjeli predati bez otpora. Rano ujutro, 11. rujna 1943. godine, oko 60 ustanika okolnih sela opkolilo je Višnjan. Šuran je, nakon što su razorene sve telefonske veze prema Višnjanu, skupa sa Papićem ( župnik iz Svetog Ivana od Šterne ) i Pinezić Zvanom iz Kringe, navalio na karabinjersku stanicu. Oko 10 karabinjera dalo je znak za predaju odmah nakon što su eksplodirale prve bačene bombe u dvorište, pred vrata karabinjerske stanice. Poslije predaje karabinjera ustanici su kao mravi sa svih strana nadirali u centar mjesta. Jože Šuran je sa oružjem karabinjerske stanice oboružao oko 20 ustanika i sam osobno izvjesio hrvatsku trobojnicu sa zvijezdom petokrakom na općinskoj zgradi. Uz zgradu su postavljene straže, a u zgradu su ušli odbornici Narodnooslobodičačkih odbora. Nakon toga stižu vijesti da se cestom iz Pule kreće kolona talijanskih vojnika. Svi su ustanici pohitali na raskrsnicu Tićan. Tu je oko 9,30 sati bilo skupljeno oko 1000 ljudi.
Prethodnica kolone talijanske vojske, što se povlačila pod ratnom opremom iz Baderne, u 10 sati je stigla do raskrižja Tićan. Tu je Komanda područja na čelu sa Božom Kalčićem započela pregovore sa komandom talijanske jedinice u pokretu. Bilo im je ponuđeno da se skupa sa partizanima bore protiv Nijemaca čiji se prodor prema Puli očekivao iz Trsta. Talijani su odbili prihvatiti borbu, naglašavajući da oružje nose samo radi obrane. Strah od Nijemaca požurio ih je predati oružje, pod uvjetom da ih se iz Rovinja morem prebaci u južnu Italiju. Tako su talijanski vojnici petnaestorici naoružanih partizana predali sve oružje, municiju, hranu i kamione sa nekoliko vozača i uputili se prema Rovinju, gdje im je pružena obećana pomoć. Oko 3 sata popodne, kada je već oprema talijanske vojske bila razvučena u Pazin ili po okolnim selima, na raskrižje se vratila motorizirana izvidnica, koju su bili prethodno uputili Talijani prema Bujama, dajući znak da dolaze Nijemci. Njemačka je vojska prešla most Ponte Porton na rijeci Mirni nadirući preko Vižinade. Bilo ih je oko 700, naoružanih, uz pratnju tenkova, blindiranih kola i s teškim naoružanjem. Na glas da od Vižinade dolaze Nijemci razbježali su se svi nesposobni za borbu, a ustanici su zauzeli borbeni raspored. Komanda je zauzela položaj u šumici sa istočne strane Cestarske kuće, a oko 600 boraca raspoređuje sa obadvije strane ceste prema Vižinadi, nedaleko raskrižja. Na Cestarskoj je kući bila postavljena netom dobivena teška talijanska breda ( puškomitraljez )".

Bitka na Tićanu

" U rumenilu rujanskog sunca koje se već nagnulo prema zapadu, vladala je grobna tišina. Na cesti, pred raskrižjem, pojavila se prethodnica njemačke kolone – motociklista pred luksuznim automobilom u kojemu su bila tri viša oficira sa šoferom. Mitraljezac Pinezić Ivan je iz Cestarske kuće otvorio paljbu od koje su na mjestu ostali pokošeni motociklista i oni u automobilu. Razvilo se puškaranje. Njemačka je kolona prestala napredovati, razvijajući opkoljavanje raskrižja u dijametru od 1 kilometra i po raskrižju otvorila paljbu teškim oružjem.
Ustanici su zapazili da su opkoljeni tek kada je desno krilo njemačkih vojnika dospjelo na cestu s lijeve strane raskrižja, sve do šumice u kojoj se nalazila vojna komanda. Tada je pala zapovijed da se svi što prije povuku i to po jedinom slobodnom puteljku, preko spomenute šumice prema Rapavelu. U naglom povlačenju, kojega su organizirala dva bočna krila, boreći se prema krajevima nespojenog njemačkog obruča, uspjeli su se probiti svi osim 86 boraca, Neki su zaostali zato što su štitili povlačenje, neki su se borili držeći položaje, a poneki nisu shvatili ozbiljnost situacije. Kada su Nijemci suzili obruč neposredno iza Cestarske kuće, nastala je posljednja očajna borba. Neprijatelj je uspio borce, koji nisu pali, skupiti iza Cestarske kuće i tu ih je strijeljao. Nijemci su nakon završene borbe obišli bojno polje i svakom palom partizanu opalili iz pištolja metak u glavu. Od njih 86 spasili su se samo dvojica : Ritoša Anđelo, pokojnog Marka iz Briga i kurir Mario Božić iz Rovinja".

Odabrao : R.V.Aleksić