Je li odgoj djeteta uistinu tako kompliciran koliko se priča?  Zadaća svakog roditelja je odgojiti dobrog čovjeka, no u novije vrijeme nešto je ipak krenulo po zlu.
U ovo moderno doba, moderan roditelj odgaja dijete na moderan način. S djetetom puno raspravlja, diskutira, daje mu slobodu mišljenja i izražavanja stava. Svaka ´moderna´ buduća majka svih devet mjeseci trudnoće vrlo aktivno proučava pedagoška štiva i uči o odgoju i prije nego što su je ulovili ozbiljni trudovi, jer je čula da je odgojiti dijete najteži posao na svijetu. Pa, ipak, ako pogledamo malo unatrag, prethodne generacije odgojili su roditelji koji su se lišili svake pretjerane pedagogije i pametnih savjeta, te se oslonili na samo jednu, ali vrlo učinkovitu stvar koja, čini se, pomalo izumire – instinkt.

Instinktivno roditeljstvo – djelotvorno i pred izumiranjem

Instinktivno roditeljstvo se pokazalo kao vrlo djelotvorno, jer kao što roditelj instinktivno diže dijete nakon pada, jednako instinktivno će dati i savjet. Roditelji koji su se riješili udžbenika djeluju po sistemu: dobar si – nagrada, nisi dobar – kazna. Svako pretjerano filozofiranje, upućivanje i objašnjavanje dovodi do toga da će se odgojiti mali, iritantni ´pametnjaković´ koji će i dalje biti razmažen i nepodnošljiv. Nekadašnji roditelji voljeli su svoju djecu jednako kao današnji, moderni, s tom razlikom što je modernom roditelju dijete ´centar svijeta kojemu nema premca.´ Takav roditelj ne prihvaća kritiku svojem djetetu i živi samo za njega, čime stvara ´malog boga´ kojemu bi se svi trebali klanjati.

Priču o ´malom bogu´ potkrepljuje zgodna pričica o djetetu koje je u jednom supermarketu kolicima stalno udaralo po nogama jedne bakice. Nakon petog udarca, baka je zamolila majku ´nestašnog djeteta´ da ga smiri. Majka je odgovorila:

– Ne! Moja metoda odgoja mu dozvoljava slobodu da radi što god želi, sve dok do njegove svijesti ne dođe da to što radi drugima nije ispravno. Znanstveno je dokazano da je ta metoda daleko efikasnija!

Sve je to slušao mladić od 20-tak godina koji je uzeo teglu marmelade s police, otvorio je i sasuo ´modernoj mami´ na glavu.

A onda je rekao:

– Znate, gospođo, ja sam odgajan slobodno, baš na isti način kao i vaš sin. I – evo vidite rezultat!

Oduševljena starica je tad rekla blagajnici:

– Stavite marmeladu na moj račun!

Priča o generacijama koje su se IGRALE VANI!

Ova priča potvrđuje jednu istinu: da su naši roditelji tradicionalnim i instinktivnim odgojem stvorili ljude koji ustaju i starijima prepuštaju svoje mjesto u tramvaju, koji pozdravljaju susjede, koji nisu dizani u nebesa, a ipak imaju dobro mišljene o sebi. U prilog tome ide i jedan interesantan mail koji ovih dana kruži po Hrvatskoj, a upućen je ´svoj djeci koja su se rodila i preživjela 1950-te, 60-te, 70-te i 80-te:

Prvo, preživjeli smo i rođeni smo normalni, iako su naše majke kad ih je boljela glava pile aspirine, jele hranu iz konzervi, pušile i radile do zadnjeg dana trudnoće i nikad nisu bile testirane na dijabetes U to vrijeme upozorenja u stilu "čuvati daleko od dohvata djece" na bočicama sa lijekovima, vratima i ormarima nisu postojala. Mi, kada smo imali 10-11 godina nismo nosili Pampersice. Pišali smo u krevet. Kao djeca, vozili smo se u autima bez pojasa i zračnih jastuka i nismo morali imati kacige na glavi za vožnju biciklom ili na rolama. Pili smo vodu iz crijeva za zaljevanje vrta, a ne iz bočica kupljenih u velikim trgovačkim lancima. Dijelili smo bocu Cocte ili Cole sa našim prijateljima i NITKO nije umro zbog toga, jeli smo mliječne sladolede, bijeli kruh i pravi putar, pili kokte, nare koje su i tada bile pune sećera, ali nismo bili debeli zato što smo smo se STALNO IGRALI VANI

Izlazili smo iz kuće ujutro i igrali se po cijeli dan, skrivača, graničara, lopova i pandura, kraljica 1-2-3, kauboja i indijanaca, zaloga, fantoma i svega ostalog što je samo dječja mašta bila u stanju smisliti,sve dok se nije upalila ulična rasvjeta koje onako nije bilo previše.

Nerijetko nas nitko nije mogao naći po cijeli dan, pa je i roditeljska pljuska bila dio odgoja a bez zlostavljanja u obitelji.I nikad nije bilo problema…

Provodili smo cijele dane radeći trkaće daske  od otpada iz podruma, spuštali se niz ulice zaboravljajući da nismo napravili kočnice. Nakon par padova, slomljenih prstiju i modrica
naučili smo kako riješiti problem. Mi nismo imali imaginarne prijatelje ni probleme s koncentracijom u školi. Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti. Mi nismo imali školskog psihologa i usmjerivača pa smo ipak završavali nekakve škole. Nama nisu prodavali drogu ispred škole… Mi nismo imali Playstation, Nintendo, X-box, nikakve video igrice, nismo imali 99 kanala na televiziji (samo dva i to drugi tek od popodne), nismo imali video rekordere, surround sound, mobitele, kompjutere, Internet, chat rooms…….

MI SMO IMALI PRIJATELJE I MI SMO IŠLI VAN DRUŽITI SE S NJIMA ! Padali smo s drveća, znali se porezati na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku , ali naši roditelji nikada nisu išli na sud zbog toga. Igrali smo se s lukom i strijelom, gradili  utvrde od snijega, bacali petarde za Novu godinu,čitali  hrpe crtanih romana  i sve smo to preživjeli bez posljedica!

Vozili smo se biciklom ili pješke dotrčali do prijateljeve kuće, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kuću da se družimo i budemo zajedno! Kad upadnemo u probleme sa zakonom, roditelji nisu plaćali kauciju da nas izvuku.

U stvari, bili su često stroži nego sam zakon! Ipak, posljednjih 50 godina bile su najplodonosnije godine u povijesti čovječanstva!

Autor: Snježana Vučković, dnevno.hr