Dobar dan Rovinju, kako se osjećaš danas, kad se vjerojatno u grobu okreću generacije tvojih građana, i zaljubljenika u taj kraj, i svih onih koji su Mirnu povezivali s njim. Vjerojatno se u grobu okreću mnogi, a mnogi od živih bi trebali u tu crnu zemlju glavu zaroniti od sramote što su Rovinju priredili.
Mirna je nakon 137 godina pred zatvaranjem. Netko je dobro dobacio: nisu je razorili ni fašisti, ni nacisti, ni komunisti  – već nesposobna politika i privatizacijski kaos koji je toliko puta u crno zavio mnoge u ovoj zemlji. Ali budimo iskreni, nije krivica samo na državi, jer postoji i lokalna odgovornost.
Znate, uistinu više nitko ne fuma floskule kako lokalna i regionalna uprava, koje god one bile, ne mogu ništa, iako uvijek spremno, kad se nešto dobro desi zapjevuše „to smo mi učinili“, a kada je nešto loše odbruse „nismo mogli ništa, kriva je centralizirana država koja iznova struže ovu našu jadnu Istru“. Eh sreće kada bi država jedina stigla Istru, a ne i mnogi iz same Istre.
Otvaranje stečajnog postupka nad Mirnom potaknulo je i zanimljivu raspravu u Saboru. Svi se lijepo slažu da Mirnu treba spasiti, ali malo tko daje konkretan prijedlog. Iako je najjednostavnije i najzdravije rješenje upravo ono što se od početka govori: svi koji sudjeluju u cijelom radnom procesu Mirne, od ribara do kooperanata, neka postanu njenim dioničarima. A riječ je oko 250 zaposlenih i oko 150 kooperanata.
Znate, kada netko svojim rukama gradi kuću on na nju drugačije gleda nego kad ju dobije na poklon. Stoga se ne treba bojati za budućnost Mirne koja je u rukama onih koji su je generacijama stvarali.
Ali u tom Saboru desilo se još nešto zanimljivo. Nema se popisa svih oproštenih dugova u predstečajnim nagodbama. Zašto? Jer se skrivaju uvjeti po kojima su neki dobivali oprost duga, a neki ne. Bilo bi baš zanimljivo vidjeti tko su ti ljudi kojima država oprašta dugove i kako su povezani s tom istom državnom vrhuškom.  Naime, Mirna stoji pred provalijom jer je dužna 40 milijuna kuna – državi. Onoj istoj kojoj su na čelu oni isti što upravo sada kupuju nove automobile, oni isti koji su (ne zavaravajmo se) i taj Sponzin IDS, i taj Hreljin HSU, i taj (donedavno) Kajinov SDP.
Predstečaj Mirne trajao je 210 dana, a na posljednjem ročištu 13. veljače otvoren je stečaj pošto je Ministarstvo financija odbilo plan financijskog restrukturiranja. Zašto 210 dana? Jer se Ministarstvo financija nije odazivalo na ročišta (?).
Netko se čudi? Pa ovo je „samo“ sektor proizvodnje za koji se busamo u prsa kako ga treba poticati, i kako treba poticati izvoz. (Koja sprdancija, zar ne? Mirna sve to jest. Proizvodi i izvozi oko 70% svojih proizvoda.)
Znate, radnici i ljudi povezani s Mirnom jako su dobro znali kuda ovo ide. Sindikati su puno puta kucali na vrata rovinjskih gradskih otaca… ali od njih malo ili ništa. U međuvremenu se razarala Mirna, mijenjale uprave, vršile financijske makakade, a u pozadini crna avet koja možda vuče sve ove konce.  Naime, ta Mirna stoji na super-vrijednim terenima, i neovisno što se nekima podigne kosa na glavi čin se spomene muljanje s nekretninama, ovo je Hrvatska, ovo je Istra, i nažalost smo naučeni da takvih stvari itekako ima.

Piše: Ernie Gigante Dešković, Regional express