Ovih ljetnih dana, dok se probijam kroz gradsku vrevu i turiste okupljene oko raznoraznih štandova, često se sjetim kako ih je jedan kolega s portala početkom ljeta slikovito opisao -"istanbulizacija gradske rive". Riječ je, naravno, o uličnim prodavačima svakakvih tričarija koji su ove godine, uz dozvole gradskih vlasti, niknuli ne samo na uobičajenoj lokaciji na Vialama nego i duž cijele gradske rive i Ulice Nikole Tesle. Poreč je poznat po štandovima, neki ih kude, nekih odobravaju, nekima jednostavno ne smetaju, ali turisti ipak kupuju, jer dok je ponude, ima i potražnje.
– To je ruglo grada, štandovi na kojima vise obješene krpe, ručnici za plažu, japanke, majice, plastični nakit. .. Prije nekoliko godina bilo je govora da će se svi štandovi tipizirati, ali ništa. Grad očito treba novac i odustao je od svih pravila samo da iznajmi što više mjesta, komentira jedna sugrađanka.
Drugi pak smatraju da ne smetaju toliko štandovi koliko njihova ponuda.
– I u Veneciji ima štandova sa suvenirima, ali oni su već sami za sebe ukras. Možeš kupiti venecijansku masku, lepezu, nešto od muranskog stakla. Možda su za neke i to gluposti, ali barem je neki suvenir koji te, kad se vratiš doma, podsjeća na taj grad. Što odneseš iz našeg grada? Dvije kuglice koje klepeću, veli jedan poznanik. I među porečkim štanderima nekolicina je onih koji prodaju originalne suvenire, ali oni su obično stavljeni u istu masu sa svom ostalom "Made in China" ponudom i jednostavno ne dolaze do izražaja.
– Ove su godine sve zgurali kako bi iznajmili što više mjesta za štandove, ali zapravo malo kome to odgovara. Čak i oni koji su na samoj rivi žale se da slabo posluju. Zapravo raspored i pozicija štanda puno znači. Ako si i malo izdvojen od drugih, prolaznici te odmah primijete, a i duže se zadrže na štandu jer nema gužve. Ako nasuprot ima još štandova, šanse da će netko svratiti do tvog odmah se smanjuju na pola. Jučer smo zaradili 200 kuna, a bili smo ovdje cijeli dan. Znamo da turisti malo troše, ali mislim da je trebalo bolje razmisliti o poziciji i selekciji štandova, veli jedan štander koji se bavi prodajom domaćih proizvoda od lavande.
Njegova priča podsjeća me na to kako sam lani ostala ugodno iznenađena štanderskom ponudom na Bledu. Na atraktivnoj lokaciji kraj samog jezera bilo je okupljeno svega 20-ak drvenih tipiziranih štandova na kojima su se prodavali ručno izrađeni predmeti, nakit od drveta, zvona, tkanine … Sve to nije bilo nimalo jeftino, ali kupaca je uvijek bilo. Grad nije izgledao poput sajmišta, kupci su mogli kupiti zanimljiv suvenir, a i prodavači su bili zadovoljniji i ljubazniji. Istanbulizaciji ni traga.

V. Habereiter, Glas Istre