Talijanski grad Trento i naš Poreč, iako je jedan u Alpama, a drugi na Jadranu, imaju mnogo toga zajedničkog: razvijen turizam, starogradsku jezgru kao neprocjenjivu kulturnu baštinu, oba grada su duhovna središta regije, oba su bogata, a i oba imaju festival od palente i kružne tokove, takozvane rotore. Oni su ih izmislili deceniju prije nas, mi se time bavimo tek posljednjih par godina, ali zato intenzivno, skupo, gdje treba i ne treba. Sjeveroistočni dio grada doslovce smo pretvorili u jedinstveni autodrom. Tu smo nedvojbeno oborili svjetski rekord po gustoći izgrađenih rotora: šest komada na malom prostoru između velikog parkirališta i naselja Mate Balota. Držeći da su ti Trentini za nijansu pametniji od nas, posredovao sam prije deset godina dvama njihovim gostovanjima u našem gradu: susretima gradskih otaca i udruženja obrtnika.

Oni su nam odali svoje tajne, no mi nismo nasjeli, ni u ludilu.

Naime, kod njih gradonačelnik ne donosi razvojne planove, on ih zatiče (ne počinje svijet s njim), on ne dira novac, za to služe financijeri, onaj tko gradi za Grad i pored najpovoljnijih ponuđenih uvjeta najviše se kontrolira, političari ne smiju zalaziti u gradsku upravu (za razliku od nas, gdje u njoj samo što ne spavaju).

Ako se nekoga zatekne i u najdaljem obliku onoga što mi zovemo »sukob interesa", taj je doživotni politički mrtvac (da netko može biti partijski sekretar, član Gradskog poglavarstva i nadzorni organ u adaptaciji gradskog kazališta, kao kod nas, u Trentu ne spada ni u naučnu fantastiku).

Što se tiče udruge obrtnika, ona je najmoćnija u gradu. Njih ne zanima bavljenje politikom, već razvoj grada, a s time i profit. Ali, u gradu se ne mogu otvarati obrti i poduzeća zbrda-zdola kao kod nas. Prednost imaju tri osnovna cilja: tradicijska zanimanja, deficitarna zanimanja i avangarda koju zovu "novo vrijerne«.

Sve jednostavno, sve unaprijed smišljeno, bez otkrivanja tople vode, bez takozvanih realizacija »u hodu« i, nedajbože, pametovanja.

I, sad, kakve veze imaju rotori? Imaju, imaju! Kružni tok je zanimljivo prometno pomagalo, nekad je potrebno, nekad nije, nekad koristi, a ponekad i šteti. Tako je i u Trentu, koji je za nijansu bogatiji od nas, a za toliko i skromniji, jer novca nemaju za bacanje. Kad im treba rotor, on iskrsne, a kad ga ne treba – nestane. Njihov kružni tok je montažni i prilagodljive veličine. Obrub je drven, na podložnu plastičnu foliju postavi se zemlja, zasadi trava i cvijeće, dekoriran je kamenom, ne smije biti previsok, mora biti pregledan. Svaki rotor uredi druga udruga, firma, banka, naravno besplatno (ovaj na fotografiji, kako piše na ploči, uredila je Cassa Rurale di Trento). Kad prođe sezona ili samo neka tjedna manifestacija, koliko je rotor bio nužan, dođe komunalno poduzeće, demontira ga i pokupi, kao da ga nikad nije bilo.

Vidjeli smo to i snimili gradski vijećnik Sergio Pavat i ja, godine 2002. kad smo bili u "špijunaži" u Trentu, s tajnim zadatkom prikupljanja informacija ne bismo li lakše organizirali Festival od palente u Poreču. Te »špijunske« materijale predali smo odgovornima. Naravno, bez koristi. Tada je bilo obećanja Gradske uprave da će se graditi veliki, nužno potreban rotor na raskrsnici Tara-Vabrige, na cesti Novigrad – Poreč.

Kaže danas Pavat: »Da su Porečani učinili uni rotor kega su ubećali, ne bi ustali bez zlatne koke koja se zove općina Tar-Vabriga. Sad moru delati rotori po Poreču koliko će!"

D. ORLIĆ, Glas Istre