Već skoro pola stoljeća 5. lipnja svake godine prilika je za podsjećanje na početke značajnijeg organiziranog promišljanja o izazovima i načinima podizanja svijesti na globalnoj razini u području zaštite okoliša i održavanje prve UN-ove konferencije posvećene području zaštite okoliša

Prva takva konferencija, Konferencija o ljudskom okolišu, održana je u Stockholmu 1972. godine. Tijekom Konferencije 5. lipnja odabran je kao Svjetski dan zaštite okoliša. Obilježavanje ovog dana s ciljem usmjeravanja političke i javne pažnje, odnosno poticanja aktivnijeg pristupa rješavanju kritičnih izazova s kojima se Zemlja susreće, rezultiralo je nastankom snažne platforme za podizanje svijesti i kanaliziranje utjecaja na pozitivne promjene u području zaštite okoliša u širem i užem smislu – te se stoga svake godine ovaj dan obilježava i sa posebnim fokusom na određenu temu.

Ove godine tema Svjetskog dana zaštite okoliša je – bioraznolikost, ili drugim riječima, 8 milijuna biljnih i životinjskih vrsta i ekosistemi koji ih podržavaju. Aktualnost i važnost teme kao što je raznovrsnost biljnih i životinjskih vrsta i njihovih staništa provlači se kroz sve aspekte razvoja i života ljudi na Zemlji. Zabrinjavajući trendovi po kojima čak 1 milijunu biljnih i životinjskih vrsta prijeti izumiranje, i to stopom 1000 puta većom nego u ijedno drugo doba u poznatoj ljudskoj povijesti, potkopavaju šanse za ostvarivanje većine ciljeva održivog razvoja koji se odnose na siromaštvo, glad, zdravlje, održivu proizvodnju i potrošnju, vodu, gradove, klimu, oceane i kopno. Ljudske aktivnosti kao što su deforestacija, zadiranje u staništa divljih vrsta, intenzivna poljoprivreda kao i ubrzavanje klimatskih promjena, dovele su do toga da bi bilo potrebno 1.6 planeta Zemlje da se podmire sve potrebe koje ljudska vrsta pred nju postavlja. Ako se nastavi ovim smjerom – smanjenje bioraznolikosti će imati ozbiljne posljedice za sve vitalne sustave.  

Usprkos svoj tehnološkoj prednosti, ljudska vrsta potpuno je ovisna o zdravim ekosustavima za opskrbu vodom, hranom, lijekovima, odjećom, gorivom, zaklonom i energijom. Nedavni događaji kao što su požari u Brazilu i Australiji, najezde skakavaca u Africi, ili globalna pandemija uzrokovana koronavirusom – samo zorno prikazuju neupitnu međuzavisnost ljudske civilizacije i cijele mreže živog svijeta unutar koje postoji. Bioraznolikost omogućuje plodna tla, raznovrsnost hrane, temelj je za većinu grana industrije, pomaže reguliranju klime, filtriranju zraka i vode, a svako ulaganje u očuvanje bioraznolikosti višestruko se isplaćuje pri minimiziranju i ublažavanju posljedica od katastrofa kao što su olujna nevremena, poplave, klizišta i sl. Također, zdravi ekosustavi prirodno velike bioraznolikosti mogu pružiti viši stupanj zaštite od širenja zoonotskih bolesti ili tzv. prelijevanja („spillover“) određenih virusa sa životinja na ljude kod nekontroliranog uništavanja životinjskih staništa ili nezakonite trgovine divljim životinjskim vrstama. Povećana izloženost ljudi virusima koji su prethodno kružili samo životinjskim svijetom i zoonozama koje ne samo da se prenose putem životinja već koje se naknadno prilagođavaju našoj vrsti omogućuje da se bolest širi između čovjeka i čovjeka.

Očuvanje bioraznolikosti te zaštita okoliša u cjelini zbog sveg su navedenog važan element unapređenja smanjenja rizika od katastrofa te ublažavanja posljedica, odnosno težnje za postizanjem općih ciljeva održivog razvoja kao glavnog smjera djelovanja Ravnateljstva civilne zaštite i Hrvatske platforme za smanjenje rizika od katastrofa. Ranim prepoznavanjem nedostataka pretežno reaktivnog djelovanja na katastrofe, Ravnateljstvo civilne zaštite uz iznimno važan sustav Hrvatske platforme kontinuirano provodi aktivnosti vezane uz povezivanje političke, operativne i znanstvene razine u cilju prijenosa i usuglašavanja znanja, prijedloga rješenja, donošenja dokumenata te poticanja njihove implementacije nizom strukturnih i nestrukturnih mjera u cilju odgovornog planiranja i smanjenja rizika od katastrofa kao važne sastavnice održivog razvoja.

Stanje okoliša jedan je od ključnih čimbenika nastanka i intenziteta posljedica određenih katastrofa, te je mudro upravljanje njime upravo jedan od elemenata smanjenja rizika od katastrofa kojim se smanjuje ranjivost prirodnih i društvenih sastavnica na prijetnje i jača njihova otpornost tj. kapacitet za oporavak ako do katastrofe dođe. U tom svjetlu, iznimno je važno rano prepoznati da utjecaj određene prijetnje može biti smanjen ili čak i uklonjen obraćanjem pažnje na simbiozu zaštite okoliša i upravljanja rizicima, kao i na rane znakove upozorenja. To se posebno odnosi na slučajeve polagane degradacije okoliša većih razmjera kao što su deforestacija, klimatske promjene ili smanjenje bioraznolikosti, a gdje lokalna zajednica često uopće nije svjesna rizika koji raste. Iz tog razloga Ravnateljstvo civilne zaštite u svom radu kao jedan od prioriteta vidi upravo podizanje svijesti o međuzavisnosti zaštite okoliša i upravljanja rizicima od katastrofa, koji u kontekstu stvaranja otporne i održive budućnosti nesumnjivo idu „ruku pod ruku“ .