Je li globalizacija uništila makroekonomsku znanost? To je pitanje od početka 21. stoljeća u svim akademskim krugovima u svijetu dobilo prvorazredno značenje, ali u gotovo paničnoj varijanti.

Jer, kakva je to znanost, ako više nema sigurne i djelotvorne odgovore ni na jednu od strateških dvojbi u međunarodnoj ekonomiji? I kakva je to makroekonomika kada ni njezini tobože vrhunski, najnoviji nalazi nikome ne služe da smanji siromaštvo i nepravdu u raspodjeli svjetskog dohotka, da smanji nezaposlenost te spriječi razaranje prirodne baštine, a u konačnici i razloge za sve katastrofičnije ratove (što se danas vode uglavnom radi osvajanja naftnih izvora ili radi osiguranja trasa novih naftovoda i plinovoda za potrebe najrazvijenijih industrijskih zemalja)? I kakva je to znanost ako različiti ljudi na temelju istih informacija i teorija dolaze do bitno različitih zaključaka ili preporuka, ili ako isti ekonomist, na temelju istih informacija i teorija, jedno rješenje zagovara kada je u Vladi, a drugo kad prijeđe u upravu neke multinacionalke?

Još do prije samo tridesetak godina smatralo se da svijet u šakama drži nekolicina najutjecajnijih ekonomista, čije velike ideje djelotvorno primjenjuju blokovski podijeljene skupine kapitalističkih i realsocijalističkih zemalja, ali i dekolonizacijom i industrijalizacijom razbuđene zemlje Trećeg svijeta, okupljene u pokretu nesvrstanih. Svijetom komunizma i socijalizma suvereno je i u drugoj polovini 20. stoljeća (sve do pada Berlinskoga zida, u prosincu 1989.) vladalo ekonomsko učenje njemačkog filozofa i ekonomskog teoretičara iz 19. stoljeća, slavnog Karla Marxa, u osuvremenjenim razradama njegovih sljedbenika, dok je svijetom kapitalizma i međunarodnih financijskih ustanova podjednako uspješno vladalo ekonomsko učenje podjednako slavnog Engleza Johna Maynarda Keynesa, na čijoj je doktrini o državnom intervencionizmu nastao razvoj vodećih gospodarskih sila i međunarodnih ustanova nakon 1945. A danas? Ima li ekonomista koji vladaju globusom ili bar nekim nacionalnim gospodarstvom? Gdje su nove velike ekonomske doktrine, koje bi reagirale na krupne izazove i strateške dvojbe u globaliziranom biznisu i krajnje poremećenom svijetu?

Paradoksalno je da su ekonomska imena bila najutjecajnija kad ih je bilo malo, i u nacionalnim i u svjetskim razmjerima, dok danas – kada godišnje širom globusa milijuni ljudi stječu diplome ekonomskih znanosti, a stotine tisuća i doktorate (podjednako naveliko i u Hrvatskoj), novih velikih makroekonomskih doktrina nema, a velikim se ekonomistima postaje ponajviše putem marketinški ili medijski uspješno plasiranih analiza, ili pak čelnih funkcija u međunarodnim ustanovama i pri američkoj i europskoj vladi ili središnjoj banci. I ne samo da svijet 21. stoljeća još nema ekonomskog teoretičara veličine Marxa ili Keynesa, nego se i najbolji među vrhunski obrazovanim globalnim ekonomistima slažu da suvremena ekonomska znanost više nema pouzdana odgovora ni na jedno krupno gospodarsko pitanje.

No najbolji su ekonomisti i danas najutjecajnija profesija, samo ne više na makroekonomskoj, nego na mikroekonomskoj razini, koja u slučaju multinacionalnih kompanija višestruko premašuje značenja, veličinu i moć mnogih država i nacionalnih ili regionalnih tržišta. Ti vodeći ekonomisti ne traže više rješenja za dostizanje opće makroekonomske ravnoteže u svjetskoj privredi, čak ni za dostizanje pune zaposlenosti ili podnošljiva proračunskog i platnobilančnog manjka na nacionalnoj razini, nego služe interesima krupnog kapitala, velikih multinacionalnih kompanija i megabanaka, upućujući ih kako da osvajaju nacionalna, regionalna i svjetsko tržište te kako da pograbe što veće profite.

Čak i kada neki novi ili skori nobelovac preuzme odlučujuću fotelju u MMF-u, Svjetskoj ili Europskoj banci, američkoj ili europskoj središnjoj banci i sličnim ustanovama od općeg značenja, ne mare mnogo za pravedniju raspodjelu svjetskog dohotka, za siromašne ili za prava svih, a osobito malih naroda, da suvereno vladaju svojim gospodarskim i prirodnim izvorima, nego ih tjeraju da poduzimaju mjere liberalizacije i privatizacije putem kojih njihovi najkvalitetniji potencijali postaju lak i jeftin plijen za globalizirani kapital.

Najmoćniji ekonomisti danas su široj publici slabo poznate osobe, jer stoje u sjeni uprava velikih globaliziranih kompanija, izvan medijske kontrole, ali plaćeni preko svake mjere, da se u njihovu slučaju može procijeniti da su najkorumpiraniji stručnjaci na svijetu, jer svoje znanje ne koriste za opće dobro, što je misija makroekonomista, nego za gazdin i vlastiti džep!

Vrhunski ekonomisti koji nisu uključeni u sustave multinacionalki ili velikih banaka ni na svjetskoj ni na nacionalnoj razini, nego rade po sveučilištima ili ispisuju knjige i vlastite web stranice, nemaju više nikakvu moć, jer nikakvu ekonomsku moć više nema ni jedna ekonomska doktrina koja zastupa opći interes, pravedniju raspodjelu ili dobro za većinu. O tome svjedoči i niz slabije poznatih i ni malo utjecajnih ekonomista nobelovaca, izabranih unazad šest godina, pa i medijski prvo ime američke ekonomike, Paul Krugman, kao i beznačajna uloga velike većine najobrazovanijih ekonomista širom svijeta.

Hrvatska, kao mala, tranzicijska i od mreže velikih europskih kompanija i banaka već prilično usisana, pa i isisana zemlja, svjedoči o procvatu svojih ekonomskih fakulteta, ali i o beznačajnom utjecaju svojih najboljih ekonomista na Vladinu politiku unazad 13 godina.

Najutjecajniji ekonomisti u Hrvatskoj su samo oni koji su zaposleni kao savjetnici uprava pri velikim ovdašnjim kompanijama i bankama u većinskom stranom vlasništvu. Njima se – kao izuzetak koji potvrđuje pravilo – može pridodati samo guverner HNB-a Željko Rohatinski, koji sa sve manje uspjeha nastoji braniti ostatke monetarne suverenosti. A može se, usput, ne zaboraviti da su nakon 1990. dvojica hrvatskih ekonomista, Neven Mates i Marko Škreb, otišli raditi u MMF, dok je Dubravko Mihaljek prešao u bazelsku Banku za međunarodna poravnanja.

Tko će naslijediti tron Branka Horvata Danas, kada je u Hrvatskoj nekoliko puta više dobro obrazovanih ekonomista nego što ih je bilo u zlatnim godinama samoupravnog socijalizma, njih kao da nigdje nema. Prisjetimo se samo kakvu su moć u svoje vrijeme, u tadašnjim nesavršenim ideološkim i tržišnim okolnostima, imali Jakov Sirotković (bio je na prijelomnom prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete potpredsjednik savezne vlade, pa predsjednik hrvatske vlade i Sabora, a sve do mirovine predsjednik JAZU-a i HAZU-a), ili Ivo Perišin (koji je u to doba bio guverner Narodne banke Jugoslavije, pa osamdesetih jedan od najutjecajnijih ekonomista u SFRJ). Ne zaboravimo da je Branko Horvat bio ekonomist poznat u svjetskim razmjerima, pa 1983. i jedan od trojice iz najužeg kruga kandidata za Nobelovu nagradu za ekonomiju. A danas?

Stoji li i jedan kvalitetniji hrvatski ekonomist iza bilo koje kvalitetnije Vladine strateške odluke? Protivi li se Vladinim kontroverznim potezima na otvorenoj medijskoj i znanstvenoj sceni? Djeluje li barem s trona Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti ili putem ubitačnih kolumni u nekom od medija? U okviru svojih manevarskih mogućnosti najdjelotvornije to sada rade vodeći hrvatski ekonomisti na početku 21. stoljeća: guverner HNB-a, Željko Rohatinski, neovisni ekonomist Guste Santini i savjetnik predsjednika Republike, Dubravko Radošević, ali je njihov utjecaj na Vladine odluke minoran ili ravan ništici

Vodeći ekonomisti 19. i 20. stoljeća

Svijet	Hrvatska
Alfred Marshall	Mijo Mirković
Karl Marx	Rudolf Bičanić
John M. Keynes	Jakov Sirotković
Milton Friedman	Ivo Perišin
Paul Samuelson	Branko Horvat
John K. Galbraith	Adolf Dragičević
Jeffrey Sachs	Mate Babić
Amartya Sen	Borislav Škegro
Lawrence Summers	Stjepan Zdunić