Kako se približavaju lokalni izbori, tako se nižu i obećanja političara o tome što će se graditi i koliko će “besplatnog” podijeliti, piše Branimir Perković, index.hr.

Obećanja se ne svode samo na škole, ceste, vrtiće i “besplatne” udžbenike, bez kojih se nema smisla više ni kandidirati na lokalnim izborima, nego se i dijele direktno novci. Naravno, izabere se neko opravdanje pa se dijeljenje novaca iz proračuna gradova, županija i općina nazove “uskrsnicom” ili kako drugačije, ali sami naziv ne mijenja činjenicu da se radi o direktnoj kupovini glasova.

Političarima je lako kupiti glasače s par stotina kuna, a ionako ne dijele svoje novce pa su jako darežljivi u predizborno vrijeme. Iako je legitimno zapitati se o mentalnom zdravlju onih koji glasaju za političare zato što su im vratili nekoliko stotina kuna od nekoliko tisuća koliko su im prije toga oteli, takva su pravila igra i ako ne dijelite glasačima dio novaca koje ste im prije toga oduzeli, ili barem to obećavate, nemate što tražiti na lokalnim izborima. 

To je samo jedan način na koji političari kupuju glasove, relativno bezazlen i jeftin u odnosu na druge načine. Među tim drugim načinima ima podjednako legalnih i nelegalnih koji se često isprepleću pa većina spada u nekakvu sivu zonu.

Primjerice, nova zapošljavanja u gradovima, županijama i općinama sama po sebi nisu kriminalna, ali načini na koji se provode su obilježena korupcijom, nepotizmom i kupnjom političke poslušnosti. 

Osvajanje vlasti obično je popraćeno dodatnim zapošljavanjima

Osvajanje vlasti u jedinicama lokalne i regionalne samouprave (gradovi, općine, županije) je tako uvijek popraćeno dodatnim zapošljavanjima u njihovim upravnim tijelima, a kako zakoni štite one koji su već zaposleni toliko da ih je gotovo nemoguće otpustiti, onda se ukupan broj zaposlenih iz izbora u izbore i godine u godinu samo nagomilava. Stari uhljebi ostaju, a dolaze novi. Eventualno ako se dogodila promjena vlasti se mijenjanju šefovi odjela, direktori javnih kompanija i članovi nadzornih odbora, ali nitko ne gubi posao. Tako se osigurava vlast i kupuje biračko tijelo.

One malo većih apetita se postavlja na upravljačke pozicije ili im se dijele poslovi s gradovima, općinama i županijama, a za skromnije uhljebe se samo izmisli novo radno mjesto ili novom sistematizacijom nadoda još jedno u postojeći odjel. 

Takav modus operandi nije teško dokazati, a nedavno je to učinila dr. sc. Dubravka Jurlina Alibegović s Ekonomskog instituta u Zagrebu, prikupljajući podatke o broju zaposlenih u gradovima, općinama i županijama.

U općinama pet ljudi obavlja posao kojeg su 2002. radila dva čovjeka

Od 2002. do 2019. broj zaposlenih u županijama je porastao s 1237 na 2409, u gradovima sa 7170 na 10.777 a u općinama s 2285 na 5861. To znači da u županijama danas dva čovjeka obavljaju posao koji je 2002. obavljao jedan, u gradovima tri čovjeka obavljaju posao koji su 2002. radila dva, a u općinama pet ljudi obavlja posao koji su 2002. radila dva čovjeka.

Ukupno je broj zaposlenih u općinama, gradovima i županijama narastao s 10.692, koliki je bio 2002., na 19.047 u 2019., skoro dvostruko. Čak i u doba najveće krize od 2008. do 2015., ukupan rast je tek par godina posustao, ali je i u tom razdoblju narastao broj zaposlenih s 13.941 2008. na 15.494 2015. Valja podsjetiti da u istom razdoblju nije padao ni broj zaposlenih u državnim tijelima. Toliko o navodnim “neoliberalnim” reformama koje je prema nekim političarima i ekonomistima provodila Hrvatska za vrijeme krize.

Broj stanovnika pada, broj zaposlenih u županijama, gradovima i općinama se udvostručio

Zanimljivo je usporediti rast broja zaposlenih u županijama, gradovima i općinama s padom broj stanovnika Hrvatske. Prema popisu stanovništva 2001. u Hrvatskoj je živjelo 4.437.460 ljudi. Taj broj je kasnije revidiran na 4.305.494 stanovnika, zbog usklađivanja s međunarodnim standardima i propisima EU, poglavito po pitanju vanjske migracije.

Prema službenim procjenama u Hrvatskoj je 2019. živjelo 4.065.253 osoba, što je smanjenje od 240.241 stanovnika ili kao da je nestalo šire područje Splita. U isto vrijeme se broj zaposlenih u županijama, gradovima i općinama udvostručio.

Na grafu koji se nalazi na naslovnoj slici je prikazano kretanje broja stanovnika Hrvatske (crvena linija) te prosječan broj zaposlenih u upravnim tijelima općina, gradova i županija (plava linija). Na lijevoj strani je prikazan broj stanovnika, a na desnoj broj zaposlenih u upravnim tijelima općina, gradova i županija za promatrano razdoblje 2002.-2019. Godine 2002. je Hrvatska imala nešto više od 4.305 milijuna stanovnika i 10.692 zaposlenih u gradovima, općinama i županijama, što daje omjer od 1 zaposlenika na 409 stanovnika. Godine 2019. Hrvatska pada na 4.060 milijuna stanovnika, broj zaposlenih raste na 19.047, a omjer iznosi 1 zaposlenik na 213 stanovnika. 

Jesu li postali dvostruko efikasniji?

Ako javne službe djeluju u interesu građana, tj. građani su njihovi korisnici, što činjenica da danas županije, gradovi i općine imaju dvostruko više zaposlenika u odnosu na 2002. a broj korisnika, tj. građana se smanjio, govori o njihovoj svrsishodnosti? Možda su postali dvostruko efikasniji?

Ne, jer je javni sektor Hrvatske jedan od najgorih u EU, a ne možemo tvrditi da su gradovi, općine i županije posebno efikasniji od ostatka javnog sektora. U svim istraživanjima o efikasnosti javnog sektora Hrvatska stoji jako loše i spada među države s najneefikasnijim javnim sektorom i s prevelikim udjelom administrativnih radnika.

Usporedno s odumiranjem i iseljavanjem Hrvatske, događa se bujanje broja zaposlenih u županijama, gradovima i općinama. Ti zaposleni održavaju na vlasti iste političare i iste političke, socijalne i gospodarske ideje koje su dovele do nestanka više od 240.000 stanovnika RH. Napast će svaku gospodarsku ideju koja može ugroziti njihove interese i obilježiti je kao radikalnu, “neoliberalnu”, ne-socijalnu, antidržavnu itd. Svaki kandidat na lokalnim izborima koji želi smanjiti broj radnika u birokraciji se proglašava luđakom koji širi opasne ideje. 

Zaposlenima u županijama, gradovima i općinama te političko-birokratskoj kasti koja je već zaposlena ili ima “vezu” za zaposlenje u jedinicama lokalne i regionalne samouprave nikada nije bilo loše, ma kakve bile gospodarske prilike u Hrvatskoj. I u vremenima krize od 2008. do 2015., dok su se plaće u javnom sektoru smanjivale a radnici u privatnom sektoru masovno ostajali bez posla, njima je bilo dobro i uhljebljivali su nove članove svojih obiteljsko-političkih klanova. Sve su to plaćali radnici i poduzetnici u javnom sektoru koji su neto uplatitelji u proračun, dok su plaće zaposlenih u javnom sektoru čisti odljev iz javnih proračuna. To što dio plaće koju su dobili iz proračuna vrate kroz poreze ne znači da ono što im je ostalo nije iz javnog proračuna. 

Privilegirana kasta zaštićena od svih kriza i odgovornosti

Zaposlenici u javnom sektoru su privilegirana kasta u Hrvatskoj koja je zaštićena od svih kriza i od osobne odgovornosti za svoj rad. Pogotovo zaposlenici u županijama, gradovima i općinama koji su direktno pripadnici lokalnih klanova i interesno povezani s lokalnim šerifima pa tako sebi osiguravaju uhljebninu u zamjenu za političku poslušnost.

Nekome je takvo kukavičko, podaničko postojanje ispod časti, ali privilegije u obliku sigurnosti i mrvica koruptivnog plijena su nekim zaposlenicima u županijama, gradovima i općinama sasvim dovoljne da prihvate služiti interesima političara.

Oni kandidati na lokalnim izborima koji odbijaju priznati problem prevelikog broja zaposlenih u županijama, gradovima ili općinama, ili se izmotavaju izjavama poput kandidata za gradonačelnika Zagreba Tomislava Tomaševića kako neće smanjivati broj zaposlenih, ali će na njih prebaciti djelatnosti koje su do sada bile outsourcane, nastavljaju iste politike kao prethodne vlasti koje su i dovele do ovakvog stanja. Iako bi bilo zabavno vidjeti reakcije birokrata kada bi ih Tomašević poslao da kopaju ceste, to se neće dogoditi i Tomašević, kao i svi ostali koji relativiziraju pitanje prevelikog broja zaposlenih će nastaviti s politikama svojih predvodnika. Podjela lijevo-desno u tim pitanjima nije bitna, lako će se dogovoriti oko podjele uhljebnine. 

Oni koji kažu da problem zaposlenika u županijama, gradovima i općinama nije problem, lažu. Lažu, naravno, jer ne žele mijenjati trenutno stanje, nego preuzeti institucije i nastaviti raditi isto što su radili oni prije njih.

A za to vrijeme Hrvatska polako ali sigurno nestaje, demografski i gospodarski.