„Dajte onima koje volite
   krila da polete,
   korijenje da se vrate
   i razloge da ostanu.“
                       Dalai Lama

Djeca odrastaju i prije ili kasnije odluče se na novi put, u potpunu autonomiju. Unatoč tome što je dio života, kada djeca napuste roditeljski dom ponekad se kod roditelje može dogoditi ono što je poznato pod nazivom “sindrom praznog gnijezda”. Sindrom praznog gnijezda odnosi se na razdoblje kada dijete trajno ili privremeno napusti roditeljski dom zbog odlaska na studij, ženidbe, zaposlenja u drugom gradu i sl., a koje karakterizira mnoštvo izmiješanih, intenzivnih osjećaja. To je uobičajeni događaj – razvojna faza s kojom se suočavaju roditelji srednje živote dobi. Odlazak djeteta značajan je događaj i za roditelje i za dijete, koji donosi velike promjene u njihove živote te zahtijeva prilagodbu. Iako ga mnogi roditelji doživljavaju pozitivno, za neke je to izvor različitih osjećaja: s jedne strane ponos, sreća i ljubav, a s druge se često javljaju osjećaji usamljenosti, tuge i gubitka. Sasvim je uobičajeno da se pojedinci tako osjećaju u određenom vremenskom razdoblju. Problem može nastati kada se ti osjećaji s vremenom nastave i učvršćuju, a osoba se teško prilagođava novoj obiteljskoj situaciji. Iako sindrom kao takav nije klinički poremećaj, dugoročno, takvo stanje može dovesti do ozbiljnih depresivnih i anksioznih smetnji koje zahtijevaju liječničku pomoć.

Povratak u „život u dvoje“

Jedan od najvećih izazova s kojim se roditelji susreću u ovom životnom razdoblju je povratak u ‘život u dvoje’. Dugi niz godina fokus je bio prvenstveno na roditeljskoj ulozi, njihova svakodnevica bila je ispunjena brigama oko djece, a sada kada njih više nema, pred roditeljima je zadatak da reorganiziraju svoj život i ponovno otkriju vrijednosti života u paru. Odlazak djece iz doma značajno utječe na kvalitetu partnerskog odnosa, stoga se često događa da u ovom razdoblju partneri zapadnu u krizu, koja nerijetko dovede i do razvoda. Ovo je karakteristično za one brakove gdje je roditeljski par većinu vremena imao visoko konfliktan odnos, koji je funkcionirao samo radi forme odnosno ‘dobra djeteta’ te kod onih roditelja koju su sebe doživljavali samo kroz svoju roditeljsku ulogu i zanemarivali svoj partnerski odnos. Za neke roditelje je ovo pak poput ‘drugog medenog mjeseca’ odnosno prilika da ponovno otkriju svoje osjećaje, posvete se jedno drugome, vrate se u ono već pomalo zaboravljeno doba, kada djece još nije ni bilo. Takvi parovi, koji se zbliže nakon odlaska djece prolaze kroz iskustvo praznog gnijezda s većom lakoćom i znatno manje tegoba. Ranije se vjerovalo kako je sindrom praznog gnijezda vezan prvenstveno uz majke, no novija istraživanja pokazuju da i očevi takvu tranziciju doživljavaju jednako stresno, razlika je samo u načinu na koji to iskazuju. Stoga može biti od koristi da partneri u ovoj situaciji međusobno dijele razmišljanja i osjećaje vezane uz odlazak djece čime se njihov odnos dodatno učvršćuje.  

Gubitak svakodnevne roditeljske uloge

Odlaskom djece, roditelji doživljavaju niz gubitaka koji dovode do osjećaja karakterističnih za sindrom praznog gnijezda – tuga, usamljenost, nesigurnosti, neizvjesnost, zabrinutost, nostalgija i sl. Osim što fizički djeca nisu više tu, tu su i gubici svakodnevnih aktivnosti i trenutaka kao npr. zajedničko objedovanje, večernja druženja, obaveze oko djece (vožnja u školu, treninge i sl.). Iako je evolucijski gledano odlazak iz gnijezda normalan događaj u odnosu dijete – roditelj, ta neovisnost djece od roditelja nije stanje koje se iznenada dogodi. U stvari, puno prije sindroma praznog gnijezda, cijela se roditeljska uloga temelji na prolasku kroz faze u kojima se vide djetetovi pomaci prema autonomiji, koji roditeljima predstavljaju trenutke tuge i gubitaka. Svaki roditelj će pustiti nekoliko suza radosti ili tuge kada dijete prohoda, krene u školu, diplomira ili se vjenča, to je prirodna ambivalentnost ljudskih osjećaja. Tako je i ovaj trenutak, odlazak od kuće, za dijete korak prema neovisnosti, odnosno znak njihove odraslosti.

Kako se pripremiti na odlazak djece iz kuće 

• Prepoznati kako se osjećate – emocije ne treba umanjivati ni potiskivati. Korisno je podijeliti svoje brige i raspoloženje s ljudima koji su vam bliski i kojima vjerujete. Dijeljenje s drugima pomaže vam da situaciju sagledate iz drugoga kuta i dobijete podršku koja vam je potreba.
• Usmjeriti se na partnerski odnos – učvrstiti svoj odnos kroz zajedničke aktivnosti. Vrlo vjerojatno i vaš partner doživljava odlazak djeteta na sličan način kao i vi, dijeljenje emocija može vam pomoći da se dodatno povežete i pružate utjehu jedno drugome.
• Pronaći hobby ili aktivnost u kojoj uživati – sada imate više vremena da se posvetite sebi i svojim interesima.
• Obnoviti stara prijateljstva ili stvoriti nova – ljudi imaju prirodnu potrebu za bliskošću stoga je važno okružiti se ljudima s kojima vam je ugodno.
• Moderna tehnologija smanjuje udaljenost – jedna od prednosti današnjice su pametni telefoni koji pružaju mogućnost da se čujete i vidite sa svojom djecom iako su kilometrima daleko.
• Pohvalite se za to što ste odgojili uspješnu i dogovornu djecu koja su spremna osamostaliti se.

 Što ne pomaže..

• Ne treba vlastite strahove prenositi na djecu (Hoćeš li moći sam?.. Hoćeš li znati skuhati?..) – ovo je njihova prilika da se osamostale i uče na vlastitim greškama
• Ne prebacivati im krivnju (Zbog tebe se osjećam loše.. Otkad si otišla..) – zbog toga se nećete osjećati dobro ni vi ni vaše dijete, a može značajno narušiti odnos
• Izbjegavati ucjene (Već kad si odlučio otići, ne računaj više na našu financijsku pomoć) – dijete treba znati da ga roditelji vole i da će biti tu ako mu to zatreba, tako će se lakše suočiti s odvojenošću i izazovima
• Ne zatvarati se u sebe i negirati poteškoće i neugodne emocije – dugoročno može dovesti do ozbiljnijih poteškoća

Za kraj..

Ne doživljavaju svi roditelji ovu tranziciju na jednak način. Iako će neki ovo razdoblje prebroditi mirno, za druge to može biti iznimno težak trenutak. Postoje određene karakteristike koje neke roditelje čine osjetljivijima na javljanje sindroma praznog gnijezda, a to su:

• nezaposleni roditelji koji su se identificirali samo kroz svoju roditeljsku ulogu
• samohrani roditelji
• roditelji iz konfliktnih brakova
• zaštitnički nastrojeni roditelji
• roditelji koji istovremeno prolaze kroz neko razdoblje stresa (npr. bolest, menopauza, umirovljenje i sl.)
• roditelji koji strahuju da se djeca nisu dovoljno odgovorna i neće se sama snaći

 

Emina Nezirević, psihologinja Zdravog grada Poreč