Osjećaji brige, straha i stresa sastavni su dio ljudskog života. Iako nisu uvijek ugodni, osjećaji pripremaju tijelo na prilagođavanje različitim situacijama. U modernom, ubrzanom svijetu gdje su promjene vrlo česte, stres postaje svakodnevica za mnoge odrasle ljude, ali i za djecu i adolescente. Selidba, bolest, rođenje brata ili sestre, privremeno odsustvo roditelja su uobičajeni izvori dječjeg stresa. Doživljavaju li djeca stres jednako kao i odrasli, koje posljedice za njih ima dugotrajan stres i kako im odrasli mogu pomoći da se uspješno s njime suočavaju, samo su neka od pitanja kojima se bave psiholozi i drugi stručnjaci mentalnog zdravlja.

Što je stres(no) kod djece?

Jedan od najvažnijih zadataka djeteta je zadovoljiti svoje fiziološke i psihološke potrebe u svijetu u kojem živi. Dijete najprije treba sigurnost, topli dom i osnovne uvjete za preživljavanje, a potom i da bude voljeno (potreba za ljubavlju i pripadanjem), da se igra i kroz igru uči (potreba za zabavom), da bude uvaženo (potreba za moći) i da izrazi i čini ono što želi (potreba za slobodom). Zbog svoje nezrelosti, dijete treba odrasle osobe koje će biti odgovorne za njega dok ne naraste, koje će ga voditi i osiguravati mu uvjete da uz njih zadovoljava svoje potrebe. U teoriji, stres kod djece nastupa kada dijete procijeni da je suočeno sa situacijom koja ga fizički ili psihološki ugrožava. Odnosno, „stresiranjem“ dijete pokušava postići ravnotežu i uskladiti se sa samima sobom i okolinom kada su frustrirane njegove potrebe. Možemo reći da je stres visoko subjektivno iskustvo jer ovisi o procjeni pojedinca je li neka situacija za njega potencijalno opasna ili ugrožavajuća. Na primjer, za predškolsko dijete izvore stresa mogu predstavljati odvajanje od roditelja i društvena pravila, a za djecu i adolescente najčešći izvora stresa jesu pritisci i očekivanja unutar školskog konteksta, ali i odnosi unutar obitelji i sa vršnjacima. Osim uobičajenih iskustava, djeca mogu biti izloženi stresorima poput smrti ili bolesti člana obitelji, razvoda roditelja, prirodne katastrofe ili rata. To su okolnosti koje predstavljaju objektivnu prijetnju ili opasnost pa je podrška bliskih odraslih osoba u ovakvim situacijama iznimno važna jer značajno smanjuje rizik za dugoročne negativne posljedice po zdravlje djeteta.

Koje vrste stresa razlikujemo?

Iako pojam „stresa“ ima negativnu konotaciju, stresori mogu biti i neki pozitivni događaji ili promjene u životu poput polaska u vrtić ili školu, upoznavanja novih ljudi, prije javnog nastupa ili važne utakmice. Tzv. „pozitivan stres“ je kratkotrajan i blagog intenziteta pa dovodi do blažih promjena u organizmu koje mogu uključivati ubrzan rad srca ili manje promjene u razini hormona. Nadalje, možemo razlikovati akutni od kroničnog stresa. Kod akutnog stresa reakcija organizma je kratkotrajna te se od njega dijete brzo oporavi uz podršku odrasle osobe, dok kod kroničnog stresa govorimo o produljenoj reakciji organizma na stres nakon čega se javlja razdražljivost, napetost, bezvoljnost i iscrpljenost. Odgovor na stres ili “bori se ili bježi odgovor”, nastaje kako rezultat fiziološke reakcije na prijetnju te započinje oslobađanjem hormona adrenalina i kortizola koji uzrokuju ubrzani rad srca te promjene u nivou šećera u krvi i krvnom pritisku. Ukoliko je dijete dugotrajno u stanju stresa bez podrške bliske odrasle osobe, mogu se javiti negativni učinci na razvoj mozga i rad živčanog, endokrinološkog, imunološkog i drugih organskih sustava. Primjer takvih intenzivnih i dugotrajnih stresora su zanemarivanje i zlostavljanje u djetinjstvu, teško siromaštvo, obiteljsko nasilje, ovisnost o psihoaktivnim tvarima ili mentalni poremećaji roditelja.

Kako prepoznati stres kod djece?

Djeca svoje osjećaje možda neće uvijek znati ili željeti izraziti riječima, ali će nam svoje potrebe pokazati svojim ponašanjem. Iako se znakovi stresa kod djece mogu razlikovati od djeteta do djeteta, stresnu reakciju ćemo prepoznati kroz četiri nedjeljive komponente: osjećaje, misli, ponašanje (aktivnost) i fiziologiju. Ukoliko je dijete razdražljivo, napeto, prestrašeno, svadljivo, zbunjeno i/ili naglo mijenja raspoloženja (emocionalna komponenta), stalno opterećeno negativnim mislima, zabrinuto, dekoncentrirano (misaona komponenta), izbjegava obaveze, odbija poslušnost, povlači se u sebe, često plače i/ili ima agresivne ispade (ponašajna komponentna) te se žali na bolove u trbuhu ili glavi, ubrzano i/ili plitko diše, umorno je, ima probavne teškoće, promjene u apetitu i/ili spavanju (fiziološka komponenta), velika je vjerojatnost da je pod stresom. Općenito, odstupanje od uobičajenog ponašanja djeteta može nam biti upozorenje da se dijete ne osjeća ugodno, odnosno da nije zadovoljilo neku fiziološku ili psihološku potrebu. Upravo zato je podrška roditelja i/ili drugih značajnih bliskih osoba nužna kako bi odgovorila na potrebe djeteta i osigurala mu uvjete da nauči suočavati se sa stresom na zdrave načine.

Strategije suočavanja sa stresom

Učenje suočavanja sa stresom je važan dio zdravog razvoja djeteta, a odnosi se na različite oblike ponašanja koje pojedinac koristi u odgovaranju na stresne situacije s ciljem da umanji učinke tih stresnih događaja. Suočavanje djece i adolescenata se razlikuje od suočavanja odraslih jer oni više ovise o drugim ljudima i okolini, ali imaju i manji repertoar strategija suočavanja. Najčešće se razlikuje suočavanje usmjereno na problem, suočavanje usmjereno na emocije, suočavanje izbjegavanjem i traženje socijalne podrške. Ukoliko dijete pokušava ublažiti stres prikupljanjem informacija o situaciji, traženjem savjeta, planiranjem aktivnosti, dogovaranjem i pregovaranjem, tada koristi suočavanje usmjereno na problem. Kada dijete emocionalnu napetost pokušava smanjiti svađom, vikanjem, okrivljivanjem sebe i/ili drugih, udaranjem i iskaljivanjem bijesa, znači da koristi suočavanje usmjereno na emocije. Ovakva reakcija predstavlja nezrelije oblike ponašanja koja su često socijalno neprihvatljiva te tako mogu negativno utjecati na socijalne odnose djeteta. Izbjegavanje kao oblik suočavanja se kod djeteta može prepoznati kada stresnu situaciju izbjegava maštanjem, sanjarenjem, negiranjem, humorom ili pak distrakcijom poput gledanja televizije ili mobitela. Kada dijete od odraslih traži utjehu, empatiju, zagrljaj i podršku, znači da se sa stresom suočava traženjem socijalne podrške. Primjena određene strategije suočavanja ovisi o obilježjima situacije, procjeni osobnih kapaciteta, osobinama ličnosti, dobi, spolu i kognitivnom razvoju. Istraživanja pokazuju da mlađa djeca češće koriste strategiju izbjegavanja, ali i agresije usmjerene na izvor stresa, dok starija djeca i adolescenti koriste djelomične oblike izbjegavanja, kao npr. distrakciju. Pokazano je da su problemski usmjerene strategije suočavanja snažno povezane s pozitivnim psihološkim ishodima, dok strategije suočavanja usmjeravane emocijama ukazuju na povezanost s lošijim mentalnim zdravljem.

Kako pomoći djetetu da se suoči sa stresom?

• Emocionalna podrška – tijekom i nakon stresnih događaja, svako dijete treba brigu i pažnju ljudi koji ga vole i koji su mu dostupni, treba čuti da je u redu sve što osjeća, da su osjećaji zabrinutosti i straha tu da ga zaštite i da svoje osjećaje može izraziti kroz igru, crtanje, priče, pokret ili glumu;
• Vjerujte u potencijale djeteta – ohrabrujte svoje dijete, slušajte ga, budite podržavajući prema njemu i vjerujte u njegove potencijale da se može suočiti sa stresnom situacijom; posebno ga pohvalite kada odradi zadatke i obaveze koji su mu predstavljali izazov;
• Uključenost i praćenje djetetova funkcioniranja – obratite pažnju na promjene u ponašanju djeteta kroz sve četiri komponente (misli, osjećaje, aktivnost i fiziologiju), promjene u apetitu, spavanju i koncentraciji, pitajte što je bilo novog u školi, kako se osjećao, je li ga nešto rastužilo ili prestrašilo, kakve misli je imao i sl.;
• Podučite svoje dijete da je odgovorno samo za vlastito ponašanje, a ne i tuđe te ga usmjerite na ono što zapravo može kontrolirati (npr. vlastite misli, stavove, ciljeve, uloženi trud, organizaciju vremena, spremnost na traženje pomoći od drugih i sl.); kada otpustimo ono što je izvan naše kontrole značajno možemo smanjiti količinu stresa i pritiska koju osjećamo;
• Pomognite djetetu u organizaciji učenja – struktura, rutina, organizacija obaveza i pronalazak odgovarajućih metoda učenja djetetu uvelike olakšavaju savladavanje školskih zadataka i obaveza te smanjuju nastali stres zbog gomilanja gradiva; pokušajte zajedno s djetetom napraviti plan učenja te potičite djetetovu samostalnost u praćenju plana izvršavanja školskih obaveza;
• Pokrenite korisno ponašanje kod sebe, a djeca će vas slijediti – osjećaji anksioznosti i brige su normalni u suočavanju s opasnošću, ali pretjerana briga i predviđanje samo negativnih događaja u budućnosti mogu stvoriti vrtlog neugodnih osjećaja koji nas mogu iscrpiti; umjesto toga preispitajte svoje misli i usmjerite energiju u traženje rješenja za situaciju kako bi olakšali stres sebi i svome djetetu;
• Uključite se u rješavanje problema – evo nekoliko koraka koji su korisni u rješavanju problema: (1) identificirajte problem; imenujte ga, i budite što precizniji u vezi sa prirodom i veličinom problema, (2) osmislite potencijalna rješenja, (3) izaberite rješenje koje je najoptimalnije u tom trenutku, (4) isplanirajte izabrano rješenje, (5) provedite rješenje, (6) ocijenite rezultat;
• Uključite cijelu obitelj u ugodne aktivnosti – ugodne aktivnosti s najbližima pomažu da poboljšamo svoje raspoloženje i da osjetimo međusobnu podršku, to mogu biti društvene igre, gledanje omiljenih filmova, tjelovježba ili sport, spremanje zajedničkog ručka, odlazak u kino…;
• U slučaju neprimjerenih ponašanja uslijed strategije suočavanja usmjerene na emocije unaprijed dogovorite kućna pravila i odredite posljedice za kršenje tih pravila, budite jasni i dosljedni u provedbi tih pravila;
• Njegujte zdravi način života – osigurajte djetetu dovoljno sati sna i kvalitetan odmor, njegujte zdrave prehrambene navike, potičite dijete na fizičku aktivnost i ograničite vrijeme pred ekranima sukladno djetetovoj dobi;
• Poučite dijete tehnikama opuštanja i mindfulnessu – istraživanja pokazuju da su abdominalno disanje (sporo, trbušno disanje), vježbe progresivne mišićne relaksacije (naizmjenično stezanje i opuštanje mišića) i zamišljanje opuštajućeg i sigurnog mjesta korisni u smanjenju fizičke napetosti i povećanju opuštenosti – bit će ujedno zabavno i korisno!

Djeca se razvijaju ovisno o tjelesnoj, emocionalnoj i socijalnoj podršci njihovih roditelja, šire obitelji i zajednice u kojoj žive. Tijekom i nakon stresnih situacija, djeca trebaju sigurne, tople, brižne i podržavajuće roditelje ili druge odrasle osobe, čija je uloga da stvaraju uvjete u kojima će dijete zadovoljavati svoje potrebe na način da im budu podrška, da vjeruju u njihove potencijale, da ih podučavaju zdravim strategijama suočavanja sa stresom i da im u tome budu primjer. Stres će uvijek biti dio naših života, a mi možemo razvijati repertoar strategija suočavanja kojima ćemo ga mi, a tako i naša djeca, uspješno prevladati!

Veronika Baf, psihologinja

 

Literatura:

Boričević Maršanić, V., Roje Đapić, M., Buljan-Flander, G. (2020). Lekcije iz suočavanja sa stresom. Preuzeto na https://www.poliklinika-djeca.hr/aktualno/novosti/lekcije-iz-suocavanja-sa-stresom-2-kako-pomoci-djetetu-da-se-nosi-sa-stresom/

Buljan-Flander, G. (2013). Stres kod djece. Preuzeto na http://www.ringeraja.hr/clanak/stres-kod-djece_493.html

Glasser, W. (2000). Teorija izbora: nova psihologija osobne slobode. Zagreb: Alinea.

Kalebić, B., Krapić, N. i Lončarić, D. (2001). Suočavanje sa stresom kod djece i adolescenata. Psihologijske teme, 10, 3-33.

Mavar, M. (2009). Strategije suočavanja sa stresom kod adolescenata. Acta Iadertina, Vol.6, 121-129