Kako vam se čini ovaj porezni "stup srama?" Fascinantna je brojka ukupnog poreznog dugovanja tvrtki i pojedinaca u državi.
Nije niti čudo da država mora svoju egzistenciju financirati kreditima kada ne može naplatiti niti one najsigurnije prihode – poreze.
Međutim, osobno mislim da je stvar sa "Stupom srama" pomalo krivo postavljena. Naime, u popisu dugovanja nigdje se ne navodi od kada datira porezni dug. Nigdje se ne navodi koliko je poreza određena tvrtka platila do dana nastanka duga.
Primjerice, određene tvrtke duguju iznos sa "stupa srama" kratko vrijeme dok su u proteklim godinama platile i više desetaka milijuna kuna poreza. Takve tvrtke ne bi smjele biti sa "stupu srama".
Nadalje, nigdje se ne navodi zbog kojih je uzroka nastao navedeni dug. U određenim slučajevima, dug je posljedica vrlo kompleksnih okolnosti na koje dužnik nije mogao utjecati, kao što su nemogućnost naplate potraživanja.
Dužnike po osnovi poreza ne može se svrstavati u isti koš. Poglavito ne na način da se na "Stup srama" svrstavaju fizičke osobe koje duguju nekoliko tisuća kuna i veliki sustavi koji duguju par stotina milijuna kuna.
Pokazalo se da općenito u našoj državi, sustavi velikih registara nisu baš najbolje postavljeni. Poput registra branitelja koji je također formuliran na možda krivim postavkama, gdje se kao branitelji tretiraju i oni koji nisu vidjeli niti dana bojišnice.
Za sve registre koji će ljudima pružati ili određena prava ili ih svrstavati u određene kategrorije, trebaju biti postavljena i točno određena pravila kako se podaci u tim registrima ne bi krivo tumačili. A u oba slučaja, i registra branitelja i "Stupa srama" postoji ogroman manevarski prostor da se podaci u tim registrima krivo protumače.
Ono što je najbitnije, postavlja se pitanje što će se poduzeti, ili što se uopće može poduzeti za naplatu poreznih dugovanja od više stotina milijuna kuna? U velikoj većini slučajeva, kod dugovanja koja premašuju desetak milijuna kuna, država neće moći puno učiiti ako subjekt ne posluje ili nema toliko vrijedne imovine iz čije bi se eventualne prodaje dug namirio. I zato je "Stup srama" možda beskoristan.
Jednako tako, svatko od dužnika vjerojatno ima svoju priču i svoje obrazloženje za nastali dug. Iz medija se može isčitati da se u određenim slučajevima radi o određenim poslovnim odlukama koje se nistu isplatile ili o kupcima koji ne plaćaju svoju robu…dakle ne radi se baš uvijek o tome da netko izbjegava plaćanje poreza.
Ovoj listi odnoso "Stupu srama" treba dodati suprotan stup, "Stup ponosa" ili kako već ga nazvati, u kojemu bi se navodile tvrtke i pojedinci koji izrazito uredno podmiruju sva porezna dugovanja. Tek tada bi "Stup srama" imao svoju punu težinu.
U određenim se slučajevima ipak radi i o pomalo čudnim situacijama u kojima tvrtke imaju veliki porezni dug koji nije podmiren, ali uredno posluju, osiguravaju svojim zaposlenicima enormne bonuse i mjesečne osobne dohotke te od građana beskrupulozno naplaćuju i najmanja dugovanja.
Takve su tvrte dokaz da poslovica "u životu su sigurni samo smrt i porez" ipak ne vrijedi. Jer zakon plaćanja poreza očito za takve subjekte ne vrijedi. I svaki puta kada se odluče ne plaćati porez umiru u očima građana naše zemlje. A opet normalno funkcioniraju. Sa ili bez "Stupa srama".

zzlevak