Žali mi se poznanik kako je nedavno imao ozbiljnu nezgodu, i premda su mnogi svjedočili njegovoj nezgodi, nitko nije priskočio u pomoć, čak se nitko nije niti usudio pozvati pomoć, ako ne već sam pomoći. Vjerojato se svatko od nas našao u situaciji u kojoj se moramo odlučiti hoćemo li pomoći nepoznatoj osobi, ili još bolje poznatoj osobi ili ne. Dakle, rijetko tko od nas reagira priskakanjem u pomoć nepoznatoj unesrećenoj osobi, svi se najprije pitamo pomoći ili ne!
Jedno je istraživanje pokazalo da će 80% ljudi u našoj zemlji nezainteresirano proći pokraj osobe koja leži na podu, dok će se samo 10% zasutaviti i provjeriti o čemu se radi čisto iz kurioziteta, dok će se samo 10% zaustaviti i pružiti bezrezervnu pomoć. Jednako ćemo tako postupiti i ako primijetimo da netko uništava nečiju imovinu. Zašto je tomu tako? Zašto se ne smatramo dužnima pomoći ako vidimo da su nekome ugroženi život ili imovina, pa makar barem pozvati policiju ili nadležne službe? Odgovor na to pitanje vjerojano je kompleksan kao i pitanje.
Ostaje gorak okus u ustima da je takav način odnosa prema onima čiji su životi ili imovina ugroženi možda najviše rezultat promjene na globalnim razmjerima. Naime, koliko god mrzili bivšu državu zbog negativnih konotacija koje su se vezivale uz istu, mislim da ćemo se svi složiti da je odnos prema drugima u nevolji ili prema tuđoj imovini općenito bio puno drukčiji za vrijeme bivše države. Zašto je tomu baš tako? Možda zato što je tada postojao jedan poseban odnos prema svojim bližnjima, znanima ali i onima neznanima. Svi će se sjećati da su za vrijeme bivše države postojali posebni fondovi za nerazvijene općine i republike bivše države. Dakle postojao je sustav solidarizacije sa onima koji su ugroženi i to na nacionalnoj razini, a taj se sustav razmišljanja prenosio i na sve razine društva.
Postojao je sustav društvenog vlasništva koje je, koliko god bio manjkav, ipak davao osjećaj da je sve vlasništvo naroda, a to znači i svakog pojedinca, a uništavanje imovine značilo je uništavanje svojega. To sve znači da je u svakom pojedincu postojao usađen način razmišljanja da treba pomoći onima koji su u potrebi, i da na svaki način treba sačuvati imovinu od uništavanja, jer je imovina bila svačija. Nadalje, čak su i pioniri polagali prisegu kojom su se obvezivali poštivati starije i one u opasnosti, i koliko god sustav primanja u pionire bio dirigiran kao nametnuta obveza, ipak je djecu od malih nogu obvezivao na pomaganje i čuvanje svega što predstavlja državu.
Promjena sustava razmišljanja odnosno upravljanja imovinom, od društvenog prema privatnom, posebno je djelovao na promjenu razmišljanja prema onima čiji su životi ugroženi i čija je imovina ugrožena. Naime, koliko je god društveno vlsništvo svaki dio imovine definiralo kao javno, toliko kapitalizam unosi razmišljanje da je svaki dio imovine zapravo vlasništvo, na kraju krajeva, nekog pojedinca. Čak se i sustav upravljanja javnim subjektima i objektima, od općina do države, svodi na to da istima upravljaju pojedine interesne struje, koje u konačnici nisu odgovorne niti narodu, već svojima nadređenima.
Stoga, zašto bi tko uopće reagirao ako vidi da se nečija imovina uništava ako ta imovina nije njegova? Zašto bi netko uopće reagirao ako primjeti da skupina ljudi premlaćuje jednog mladića, ako ne osjeća odgovornost od maloh nogu da pomogne onima u pogibli? Vidjeti ćete i po snimkama iz europskih zemalja da je sasvim normalno vidjeti beskućnike pored kojih ljudi prolaze kao da ti beskućnici ne postoje.
Zato jer se u tim europskim zemljama izgubio osjećaj solidarnosti, najčešće vođen razmišljanjem kako poboljšati svoj vlastiti život, zaraditi više novca, sačuvati svoje vrijeme za svoje potrebe! E upravo taj način razmišljanja poprimamo i mi! Zato su nam na vrhu liste prioriteta naši vlastiti životi, naši problemi, naš novac! A to nam je donio kapitalizam i sustav privatnog vlasništva. Ono što nije naše, jednostavno nije naša odgovornost. I upravo ta činjenica da se ne oabziremo kada netko provaljuje u tuđu kuću ili premlaćuje mladića na cesti najozbiljnije govori da je kapitalizam i sustav privatnog vlasništva donio promjene najviše u mentalnom sklopu i odnosu prema bližnjima, a manje prema načinu izrade bilance ili raspodjele dividende.
U konačnici, sve se svodi na to da si vrlo često u situacijama kada moramo birati reagirati ili ne kada vidimo da se nečija imovina uništava ili da se neko dijete premlaćuje na ulici, postavljamo ono najvažnije, ali i najtužnije pitanje na svijetu – A ŠTO JA IMAM OD TOGA? A kako od toga ne možemo izvući korist, tada ne reagiramo. A to je kapitalistički način razmišljanja – iz svega što nas okružuje izvući korist. Je li to jedino ispravno u životu?

zzlevak