(Tomislav Klauški, index.hr)
REFERENDUM je prošao i trebalo bi slaviti.
Doduše, malo će to teže ići uz Hloverkin HTV, uz Jadranku Kosor i Željka Keruma, uz Kaptol i Hvidru, a ne pomaže previše ni najava premijera Zorana Milanovića da će se njegova vlada već idućeg tjedna uhvatiti u koštac s krizom tako što će podići PDV.
Ali zato barem nećemo morati brinuti za mirovine. Ili ipak hoćemo?

Čekali smo 20 godina

Odluku na ovom referendumu čekali smo praktički od onog prošlog. Tada su, a bilo je to prije ravno dvadeset godina, hrvatski građani glasali za izlazak iz Jugoslavije kako bi se priključili Europi. Sada se to napokon i dogodilo. Možda čak i na obostrano zadovoljstvo.
No, sve oko ovog referenduma odvijalo se u tipično hrvatskom stilu.
Službena kampanja bila je na granici agitpropa. S jednakom količinom informacija, uvjerljivosti i privlačnosti. Uzevši u obzir neproporcionalno uložena sredstva, bila je gora čak i od konfuzne, neartikulirane i često stupidne kampanje euroskeptika.

Vidoviti HDZ

Ne treba onda čuditi štoje na referendum izašlo tako malo građana. Sva sreća da je HDZ bio siguran da neće moći motivirati građane na ideji Europske unije, pa je unaprijed promijenio Ustav.
Ovako je referendum ispao legalan, ali nelegitiman.

Građani nisu krivi

Za tako sramotno mali odaziv najmanju odgovornost snose hrvatski građani. Politička elita toliko je otezala s procesom pregovaranja da se svima već povraća od samog spominjanja Unije. Kao da su svi jedva čekali da se to mučenje konačno privede kraju.

Europska unija se u domaćoj javnosti predstavljala kao strogi mentor, a ne kao poželjni uzor. Oni koji su godinama urlali protiv EU i njezinih vrijednosti, odjednom su počeli za nju navijati: Kaptol, branitelji, desnica, HDZ, Hvidra, Milan Ivkošić…

One koje takav obrat nije zbunjivao, počeo im se jednostavno gaditi.

Lažne informacije

Mnogi građani žalili su se kako nisu imali dovoljno informacija o Europskoj uniji. I možda su bili u pravu. Ali drugo nisu ni mogli očekivati s obzirom da informacije nisu dobivali ni prije parlamentarnih, predsjedničkih, lokalnih izbora. A one koje su im servirane vrlo brzo pokazale su se kao lažne ili su jednostavno zaboravljene.

Kao, recimo, Kukuriku obećanje o smanjenju, a ne povećanju PDV-a.

Ubijena građanska svijest

I ono najvažnije. Tko je imao pravo očekivati od hrvatskih građana da pokažu svijest, inicijativu i želju da vlastitim glasom odlučuju na biralištima, kad im se dvadeset godina uporno nije davala ta mogućnost?

Hrvati nisu nikad izlazili na referendum. Kad su izlazili na izbore, činili su to samo zato da predaju odlučivanje u ruke političkim elitama. Potom su ih na sljedećim izborima kažnjavali ili nagrađivali. I pritom u velikoj mjeri donosili neinformiranu i emocionalnu odluku.

Dakle, odgovornost za slab odaziv na referendum ne treba svaliti na leđa Hrvata, nego njihovih vladara. Oni su ubili u njima građansku svijest, navikli su ih da im prepuštaju donošenje odluka. Svejedno bile one dobre ili loše.

Dvije dobre stvari

I već na ovom referendumskom testu Hrvatska je pokazala da nije zrela europska demokracija.

Da sada opet ne ulazimo opet u rasprave o tome da Hrvatska ima više birača nego stanovnika, pa da je uopće teško odrediti koliki je stvaran postotak ljudi izašao na referendum, ove nedjelje dogodile su se dvije dobre stvari: održan je referendum i hrvatski građani podržali su ulazak u Europsku uniju.

Sve ostalo nas samo podsjeća da je to pretvaranja Hrvatske u europsku državu još dug, za neke i predug put.

Dobro došli u stvarnost

Već sutra suočit ćemo se s Vladom koja ne zna kamo bi se okrenula, s ekonomijom koja već tri godine bilježi konstantan pad BDP-a, s pravosuđem koje se ni pod europskom prismotrom nije izvuklo od političkog sluganstva, s milijun zaposlenih koji proizvodi za tri milijuna onih drugih, s državnim službama u koje je Ustavom zabranjeno dirnuti…

Doista, trebalo bi večeras slaviti, ali pjesma nikako da krene.