Četiri tjedna traiu uzaludni i sada već komični pokušaji potpisane novinarke da kontaktira načelnika Vrsara Franka Štifanića. Iscrpljeni su gotovo svi vidovi i metode komunikacije (poruka tajnici, email, uporno nazivanje na mobitel, SMS, poruke putem općinskog pročelnika i jednog člana poglavarstva), osim valjda uhođenja i uznemiravanja, ali bez rezultata. Odgovora nema, a zvonjava mobitela se nakon određenog vremena prekida. Jednom se, početkom veljače, doista i javio, neodređeno obećao da će pogledati mailom mu dostavljena pitanja i nekako već obaviti razgovor prije odlaska na službeni put. Od toga do danas nije bilo ništa, a opetovano nazivanje ni nakon toga nije urodilo plodom. Kome sve to uopće treba? Posrijedi je najobičniji novinarski zadatak – s načelnikom valja razgovarati o ključnim lokalnim temama i događajima u lanjskoj i ovoj godini. Napokon, tko o tome može govoriti bolje od načelnika, kome je vođenje općine ne samo javna funkcija koju su mu povjerili stanovnici, već i posao za koji dobiva plaću?
Da mu novinarka iz nekoliko razloga nije simpatična, dao je naslutiti u nekoliko navrata. No, jesu li uzajamne simpatije uopće bitne, i smiju li u ovom slučaju biti izlika? Je li moguće da ne uviđa da nejavljanjem nije zapaprio novinarki, već sebi samome, profesionalcu koji je pri kraju mandata suočen s brojnim izazovima, a nije iskoristio priliku da o njima javno progovori? Oporba zbija redove, sve su glasnije kritike na račun još uvijek nedovršene poslovne zone i nezavidnog položaja vrsarskih sela; već se neko vrijeme govori o stagnaciji bogate općine, a od njenog se čelnika o svemu tome ne može ništa doznati. Ni što misli o tome, ni kako vidi budućnost ovog mjesta. I što sada zaključiti, osim da to ne zna, ne može ili ne želi. Mnogi istarski (grado)načelnici su istu prigodu rado iskoristili da sebe i svoju općinu predstave u što boljem svjetlu. Izložili su se pritom i riziku od škakljivih pitanja i podvrgli testu javnosti, što se na kraju krajeva od njih i očekuje. A oni najspretniji u komunikaciji odavno su naučili da nezgodna pitanja ne postoje ako radite transparentno i po zakonu, i ako ste spremni razgovarati i argumentirati svoja stajališta i postupke. Bježati i ne javljati se je najlošiji izbor, čak i ako novinarku poimate kao babarogu ili kakvo drugo grozomorno biće. Tko zna zbog čega – da li nesigurnosti, sumnje, manjka inicijative ili kompetencije za javnu komunikaciju, redom kvalifikacija koje teško da govore u prilog prvom čovjeku jedne opcine. 

Martina Dodić, Glas Istre