U toku mog osnovnoškolskog odgoja bilo je zabranjeno hodati u tenisicama i cipelama po zgradi škole. Svi smo morali nositi papuče u školu. Međutim, većina učenika nosila je upravo tenisice i cipele. Sjećam se da je ravnatelj na jednom sastanku kazao: "Kada bi službeno dopustili da učenici hodaju u cipelama i tenisicama, svi bi nosili papuče".
Ako krenemo od same geneze problema uvođenja predmeta "seksualni odgoj u školi", primijetii ćemo da postoje dvije potpuno oprečne struje. Jedna koja apsolutno podržava taj pristup, a druga koja je apsolutno protiv toga.
Prednost strane koja je "ZA", je u tome što nastoji formalizirati tematiku seksualnosti, kao i različitotosti spolova, vjerujući pri tome da će se na taj način smanjiti sve učestaliji negativni slučajevi seksualnosti (pobačaj, spolne bolesti, seksualno iskorištavanje….).
Jedna prednost strane "PROTIV", kojoj se i ja djelomice priklanjam, je u tome što u svojoj osnovi pokušava objasniti da poticanje i prenaglašavanje vlastite seksulanosti u vrlo ranoj dobi nije toliko problem definiranja grešnosti, već u činjenici da se poticanjem seksualnosti kod djece može stvoriti osjećaj da su ona zapravo bića koja su prvenstveno predmet seksualne požude, a što u konačni može dovesti do krize vlastitog identiteta.
U prošlosti je sama seksualnost bila u nekoliko navrata potencirana. Potebno je reći da je krivo razmišljanje nekih skupina da je potenciranje predmeta "seksualnog odgoja" rezultat specifičnog pristupa lijevo orijentiranih političkih stanaka. Naime, za vrijeme bivše Jugoslavije, kada je lijeva orijentacija apsolutno dominirala, seksualnost je bila gotovo potpuno zabranjena tema, kako zbog strogog ortodoksnog pristupa razmišljanju o toj temi tako i zbog činjenice da je javno prikazivanje seksualnosti imalo prizvuk nečeg zapadnjačkog. Stoga se prije može reći da je propagiranje te tematike u zadnjih par mjeseci više rezultat modernističkog, hedonističlog pristupa životu nego politčke orijentacije.
Može li se, dakle, reći da bi neograničen pristup temi seksualnosti u školi zapravo pridonio da se djeca manje interesiraju za tu temu, kao što je slučaj papuča i tenisica iz prve rečenice? Može se reći da ipak ne bi. Zašto? Zato jer je seksualnost zapravo ponajviše tjelesni užitak, kojemu se teško oduprijeti. Kao i u slučaju npr. čokolade. Dok za vrijeme Jugoslavije nije bilo pristupa npr. talijanskim čokoladama, ti su slatkiši bili predmet želje sviju nas. Kada te iste čokolade sada imamo u svim dućanima, žudnja za njima nije prestala, dapače, postala je sve jača. Zato jer su čokolade, kao i seksulanost, ponajviše užitak koji, sve što je dostupniji, sve je veća želja za time.
Povijest nas, međutim, uči da je pretjerivanje u slobodi svakog pojedinca u pristupu seksualnost zapravo latentna opasnost. Jedan je primjer seksualna revolucija u Americi u toku 60-ih i 70-ih godina, koja je, osim propagiraja čistog užitka, rezultirala i velikim brojem oboljelih od raznih bolesti. Dakle, seksualnost, ukoliko nije na neki normalan način kontrolirana, može biti vrlo opasna.
Može se postaviti pitanje kako to da se sada brani djeci pristup seksualnosti, kada su prije 20, 30 godina djeca puno ranije stupala u odnose i puno ranije zasnivala obitelj? Odgovor leži u čistoj praktičnoj istini, da su ranije mladi ljudi bili ozbiljniji, bilo je manje opasnosti koje se nude putem Interneta, TV-a, društvenih mreža. Ranije su mladi ljudi u puno ranijoj dobi preuzimali odgovornosti za vlastite obitelji, posao, postojao je obvezni vojni rok od minimalno 1 godine koji je pridonosio ozbiljnosti mladih ljudi. Prije svega, ranije su ljudi bili spremni prihvatiti posljedice svoje seksualnosti.
Iz slučajeva iz povijesti dalo bi se zaključiti da je pretjerana seksualnost zapravo rezultat protivljenja nečemu. Kao što je i seksualna revolucija u Americi djelom bila i rezultat protivljenju američkim ratovima u tom razdoblju. Zabrinjavajuć interes malodobne djece u Hrvatskoj za seksualnosti djelom je rezultat i nesnalaženju djece u vlasitom svijetu, odnosno njihovom protivljenju toj situaciji. A seksualnost im je jedino što im zaokuplja pažnju, budući nema strateškog pristupa uključivanju djece u kulturu, glazbu, sport.
U određenom kontekstu, vjerske zajednice, naravno ne samo katoličke, imaju možda i jedine usvojene određene strateške pristupe odgoja djece, od uključivanja u dječje zborove, radne skupine, organizirane tečajeve i razgovore za obitelji, besplatne savjete obiteljskih savjetovališta… Zato bi određene instance razmišljanja vjerskih zajednica oko pitanja dječje seksualnosti itekako trebalo prihvaćati maksimalno ozbiljno.

zzlevak