Jasni Kasunić, 37 -godišnjoj majci petero malodobne djece 1. studenog iznenada je umro 44-godišnji suprug Vlado Pavlović. Još čeka nalaz mrtvozornika koji će reći od čega je umro čovjek koji je bolovao samo od upala uha, ali uvjerena je da mu srce nije izdržalo stres od preteške situacije u kojoj se našla njegova obitelj. Jasna i Vlado su, naime, 13 godina proveli u kući u Kurjavićima, ali bez valjanog ugovora.
– Bili smo najprije podstanari u Farinima i ta nam je adresa bila u osobnim dokumentima. Susjeda iz Farina sama nam je ponudila svoju kuću u Kurjavićima, da je obnovimo da ne bi propadala. Nije tražila nikakvu stanarinu i nije bilo problema sve dok mom pokojnom mužu  nisu istekli dokumenti u travnju prošle godine. Trebao nam je ugovor s vlasnicom da bismo uredno prijavili novo prebivalište. Ali, nije nam htjela dati ugovor, nego nam je rekla da moramo iseliti. Pokušali smo u Općini Višnjan, odnosno kod načelnika Angela Matticha, pitati da nam prodaju neku građevinsku parcelu ili ruševinu na otplatu, ali nas je uputio da se javimo na licitaciju. Hranimo i školujemo četvero djece, petero s ovim najmanjim koji ima osam i pol mjeseci, srčani je bolesnik, treba operaciju, a nema zdravstvenu zaštitu jer zbog prebivališta nemamo regulirane dokumente. Kao da ne postojimo i nikoga nije briga. A moj muž je bio zidar, mogli smo imati svoja četiri zida, da je netko htio ponuditi ruku. Sagradio je toliko kuća po Poreštini, a obitelj mu je ostala bez krova nad glavom. Kako ne bi umro od tuge. A onda dobijem iz općine telegram sućuti, pripovijeda Jasna Kasunić.
Njena djeca nemaju kupaonicu niti toalet, a stroj za pranje rublja stoji joj u dvorištu, pa ga po kiši ne može uključiti u struju. Pod u skučenoj kuhinjici, koja glumi i dnevni boravak, propada na jednom mjestu, a niti Jasna ne radi, dijabetičarka je na inzulinu, ostalo joj je i otplaćivanje polovnog automobila koji treba tehnički pregled, za koji nema novca, a i da ima ne bi bilo jednostavnije. Naime, premda njena osobna iskaznica vrijedi do 2012. godlne, u policiji je ne priznaju jer je vlasnica kuće prijavila da u njoj žive nelegalno.
– Jesu li svi oko nas kamenog srca. Što da ja sad radim bez posla, bolesna sa četvero djece u školi i jednim koje treba posebnu liječničku skrb? Kome da se obratim? Nitko me ne želi slušati, samo me šalju s jedne adrese na drugu, rasplakala se Jasna koja je, kaže, i ranije razmišljala zvati novinare, ali su, je djeca molila da to ne čini.
Njenih četvero osnovnoškolaca imaju 7, 10, 12 i 14 godina i nikome nisu učinili ništa nažao. Ne razumiju kako je to njihov tata umro i više ga nema. Nije im jasno što se događa i zašto. A Jasna kaže da ne zna čime bi se prije bavila – bolesnim Lukom, prebivalištem, novcem za školsku marendu, otplatom automobila, mjerenjem šećera, pranjem robe na ruke, traženjem pomoći ili tješenjem djece koja su izgubila oca.

Sniježana Matejčić, Glas Istre