Radmila Kovačević, Večernji List

Sada predaje na Visokoj poslovnoj školi u Višnjanu, konzultant je za fondove EU, na Ekonomskom fakultetu završava doktorat, a prije 14 godina bio je i ministar turizma. S Ivanom Herakom razgovaramo o turizmu onda i danas, nasljednicima, reformi turističkih zajednica, investicijama u turizmu….

– Nažalost, turizam se nije puno promijenio. I dalje svu korist vučemo od sunca, mora i pozicije, a vuku se i stari problemi: sezonalnost, nepovoljna struktura kapaciteta, tehnološka zastarjelost, poduzeća u vlasništvu države, neriješeno turističko zemljište… Pogledajte samo PDV. Turizam ima najvišu stopu u okruženju. A to je i odgovor što mislim o mojim nasljednicima. Iako, bilo bi nekorektno kriviti samo njih budući da Ministarstvo turizma ne raspolaže svim polugama.

Kvaliteta strategije

Ove je godine plan ponoviti lanjske rezultate, je li to zaista maksimum?

– Strategija razvoja turizma do 2020. najkvalitetniji je turistički dokument dosad, ali su ciljevi, napose onaj o udvostručenju deviznog priljeva, znanstvena fantastika. U tom kontekstu gledam i najave za ovu godinu. Koje smo nove kapacitete i sadržaje sagradili? Koje smo marketinške novosti uveli? Koliko smo više novca dali u promociju? Na osnovi čega onda očekivati više?

Glavni ured HTZ-a je bez direktora, trpi li turizam?

– Aktivnosti direktora HTZ-a, tko god on bio, zasad nemaju naročitog utjecaja na dolaske. Rezultati su više posljedica ljepote naše obale i blizine Europljanima te često političkih događanja i incidenata kod konkurenata.

U vrijeme Meri Matešić HTZ nije značajno koncepcijski iskoračio, no kao što sam mislio da ona nije trebala postati direktorica, tako sad mislim da nije trebala biti ni smijenjena. Ne može je se uspoređivati s Nikom Bulićem, ali na kraju je pokazala da zna misliti svojom glavom. Zajedničko im je da su izgurani zbog istog razloga. U pozadini je nastojanje da se ovlada s četvrt milijarde kuna središnjeg ureda HTZ-a. Preko njih dvoje to očito nije išlo.

Što mislite o skoroj reformi turističkih zajednica?

– Bit će manje radikalna nego što se najavljuje, a pitanje svih pitanja je tko će upravljati destinacijskim menadžment-organizacijama. Koncept po kojem bi majoritetno upravljao kapital, koji i uplaćuje najveće iznose u proračune TZ-a, bio bi poguban. Nakon što je dosta trgovačkih društava na juriš došlo do vlasništva u tim društvima, a potom i desetljećima besplatno koristilo turističko zemljište, samo bi im još trebalo na raspolaganje dati i budžete DMO-a. Ako se to dogodi, bez svake sumnje stradat će javni interes. Ništa bolja nije ni opcija da lokalna samouprava, dakle politika, upravlja DMO-ima. Drugi veliki problem je i kompromis u koji se već ušlo. Predlaže se osnivanje deset regionalnih menadžment-organizacija kako bi se pridobila podrška garnitura u županijskim TZ-ima. Tako sad u regiji Kvarner dobivamo i RMO Gorski kotar, a regiju Dalmacija “udvornički” dijele na Dalmaciju – Zadar, Dalmaciju – Šibenik, Dalmaciju – Split… Totalna besmislica.

Mogu li se reformirani TZ-i nametnuti vlasnicina hotelskih kuća?

– To pitanje vidim kao ponajveću prepreku uvođenju koncepta DMO-a. Ne vidim način da budući direktori DMO-a nametnu svoj koncept turističkog razvoja. Pretvorbom iz ’92. novi vlasnici velikih turističkih poduzeća postali su i veliki šefovi u destinacijama. Ako netko sumnja da je tome tako, uvjerit će se kad potpuno zaživi Zakon o turističkom zemljištu.

Odustalo se od prijedloga konzultanata da se ugasi većina HTZ-ovih ureda u inozemstvu, što kažete?

– Šteta. U eri informatizacije misija dvadesetak predstavništava, koja godišnje stoje oko 35 milijuna kuna, potpuno je nejasna. Trebalo ih je reducirati i okrupniti, a na pojedinim tržištima angažirati tamošnje provjerene marketinške insajdere.

Skroman rezultat

Kakvi su izgledi da projekti Brijuni rivijera, elitnog turizma u NP Brijuni, Kupara… nađu investitore?

– U projekt Brijuni rivijere u proteklih 15 godina upucano je gotovo 20 milijuna kuna javnog novca, a rezultat je skroman. Glavna je prepreka koncept koji predviđa da investitor ne gradi i upravlja dok traje koncesijski ugovor, a potom sve prenosi u vlasništvo vlasnika. Investitor, pri tome, ne može ulagati u hotele i sadržaje radi povećanja vrijednosti, sagrađene objekte ne može prodavati ili eventualno zalagati radi poduzimanja nekog drugog poslovnog pothvata… To potencijalnom ulagaču ne može biti zanimljivo. Slično vrijedi i za Nacionalni park Brijune. S time da je ta lokacija privlačnija od Brijuni rivijere, ali s investitorskog aspekta nepovoljno je što je gradnja smještajnih kapaciteta ograničena. No, s obzirom na izuzetnu prirodnu atraktivnost lokacije nacionalnog parka, postoji mogućnost pojave tzv. trofejnih investitora. Kupari su priča za sebe. U prilog interesu za Kupare ide duže koncesijsko razdoblje, od 99 godina, te mogućnost gradnje smještajnih kapaciteta većih razmjera.