Proteklo je desetljeće od sad već tako daleke 1997. godine kada su Eufrazijeva katedrala i grad Poreč dosegli planetarno priznanje UNESCO-a i postali dijelom svjetske kulturne

baštine.

Od početka smo to priznanje pogrešno razumjeli. Najprije, povelja ne znači da će nam UNESCO dostavljati velike šolde za očuvanje spomenika, već se naša briga, mar, ljubav te ulaganja u zaštitu moraju barem udvostručiti. I drugo, svjetskom zaštićenom baštinom postaje i starogradska jezgra Poreča, a ne samo kompleks bazilika.

Ovim napisom želim gradonačelniku i sugrađanima čestitati prvi jubilej i ukazati na nepoštivanje obaveza, ne samo spram ugledne institucije, već prema našem gradu, a time i samima sebi. Za dokumentirati našu nebrigu prema najvažnijem i jedinom dragulju i nasljeđu – gradu Poreču, izabrao sam tri zgrade, ali ne bilo koje, već one u neposrednoj blizini Eufrazijane, u najstrožem središtu grada.

Prvo ruglo: na ulazni portal, atrij i krstionicu porečke katedrale oslanja se palača plemenitih Vergotini. Najveća palača u gradu je zapuštena, krajnje derutne fasade, pseudorenesansni vrt je potpuno devastiran, skulpture pokradene. Grad je zgradu trebao kupiti, napravljeni su i projekti revitalizacije, no u zadnji tren se od toga odustalo. Tu je sada gostionica, a na nekoliko ulaza i po fasadi su izložene kičaste slike.

Drugo ruglo: preko puta ulaza u baziliku na kantunu nalazi se velika trokatnica. U prizemlju prodavaonica, a gore između katova sramota: pala je fasada između tri zanimljivosti koje su očito nekad krasile zgradu. Prelijepa secesijska željezna ograda terase na prvom katu odavno je zapuštena.

Kat više, gle: u zid uzidana mala kapela, zapuštena i devastirana. Pa barem danas, kada »smo veći katolici od pape« netko bi se za taj dragulj trebao pobrinuti, i vratiti ga funkciji. S desne strane te kapelice opet iznenađenje: velika bijela lapida. Na kamenoj ploči puno toga piše, slova su urezana, no boja je u njima izblijedjela pa se teško čita. Kome su Porečani podigli tu ploču? Da li je netko od gradskih otaca uopće vidio tu veliku bijelu ploču i zna li kome je posvećena?

Treće ruglo: dvadeset metara prije ulaza u Eufrazijanu, s desne strane, ruševna je zgrada od temelja do tavana. Na prozorima nema ni škurnice, tako da se devastacija još bolje vidi. Ta zgrada nije samo ruglo, ona je opasnost za građane i turiste i svakako bi jedna poprečna greda preko ulice bila potrebna da je sačuva od mogućeg urušavanja. Zasada je drže samo bočne zgrade.

Za svaku od tih zgrada našli bismo nekakvo opravdanje zašto su u takovom stanju, no nemamo opravdanja pred UNESCO-m

Drago Orlić za Glas Istre