Teško bolesna Amira Hajdarević (39) iz Rovinja s potpuno oduzetom lijevom rukom i nogom gotovo cijelo ljeto živi sama u neljudskim uvjetima pod vedrim nebom. Vodu, lijekove i hranu donose joj ljudi meka srca, koji su slučajno u šetnji naišli na nju. Dom joj je mali šator u šumi nedaleko od naselja Španidiga, između Rovinja i Bala, gdje je nerijetko, osim divljih životinja i zalutalih turista, posjećuju rovinjski liječnici. Tako je Hitna iz Rovinja došla po Amiru u četvrtak ujutro u njen dom u šumi i odvezla je u pulsku bolnicu na dogovoreni liječnički pregled. Malo poslije podneva Hitna ju je vratila na njezinu adresu, u šumu. Na beskućnicu koja živi u šumi u petak poslijepodne slučajno je nabasao turist (59) iz Švicarske. Još ne može doći sebi.
– Otkako sam vidio ovu nesretnu ženu, ne spavam. Ljudi, pa moji kućni ljubimci žive sa mnom u stanu, a ova bolesna žena je u 21. stoljeću u šumi – kaže šokirani Švicarac.
Amira je hrvatska državljanka podrijetlom iz BiH. Zadnjih desetak godina sezonski je radila kao kuharica u rovinjskom restoranu. Lani u listopadu imala je moždani udar i ostala invalid. Oduzeta joj je lijeva strana tijela. Rehabilitacije su je tek uz pomoć štaka uspjele dignuti na noge. Čovjek s kojim je do tada živjela napustio ju je. Ostala je sama i bez posla. Od 800 kuna socijalne pomoći nije mogla plaćati podstanarstvo. Prije dva mjeseca gazda ju je bezobzirno istjerao iz stana, pa Amira nije imala izbora.
Nastanila se u šumi desetak kilometara udaljenoj od turističkog bisera Jadrana.
– Eto, živim tu u šatoru. Sreća da imam i to, bar se noću mogu sakriti od divljih zvijeri. Nema životinje koja noću nije prišla šatoru. Grebu i čupaju po rubu. Odu pa se opet vrate i tako po cijele noći. Prošle noći prestravila me divlja svinja, koju nisam mogla otjerati. Strah me. Zaspim jedino kad me umor svlada – priča Amira pridržavajući klonulu ruku dok joj se grlo steže. Kaže da je mjesecima u kontaktu s rovinjskim Centrom za socijalnu skrb, koji joj namjerava prepoloviti socijalnu pomoć.
– Po ovoj žegi u šatoru je paklena vrućina. Ne znam što ću. Sreća da imam lijekova i da još ima dobrih ljudi koji mi pomažu donoseći mi kruh, mlijeko i vodu. Tuširam se jedanput u tjednu, kad uspijem sakupiti vode u nekoliko boca koje mi ljudi donesu za piće. Zagrijem ih na suncu i, kad se smrači, samo se polijem. Strah me samo nadolazeće zime – kaže Amira, kojoj osmijeh ne silazi s lica unatoč teškoj životnoj situaciji.
Starom ocu, koji živi u Brčkom, ne smije ni spomenuti što ju je sve snašlo zadnjih mjeseci u Rovinju jer zna da bi ga to dotuklo.
Crveni križ joj donosi hranu
Ukoliko nam se obrati za pomoć, grad je voljan iznaći način da joj se pomogne oko stanarine – kaže Maria Črnac Rocco iz ureda rovinjskog gradonačelnika. Ana Čižić, ravnateljica Crvenog križa Rovinj, kaže da Amiri nastoje pomoći hranom, odjećom i obućom.
´Zar živi u šatoru? Ne znam, prvi glas´
Tražili smo je ali je nismo našli. Utvrdimo li da živi u šatoru ponuditi ćemo joj jednokratnu novčanu pomoć da si pronađe smještaj za mjesec dana. Mi još utvrđujemo stupanj njene nesposobnosti za rad i tek kada to utvrdimo, možemo je smjestiti u ustanovu socijalne skrbi, kaže Eda Rajko, ravnateljica rovinjskog Centra za socijalnu skrb, donosi 24sata
