Iako je još koncem 2008. otvorena, u veletržnici ribe u Poreču, svojevrsnoj ribljoj burzi, još nije organizirana nijedna aukcija. Nije to nikakva novost, o tome smo u više navrata pisali, a i objašnjenja zbog čega je to tako nisu se promijenila. Zapravo, sve je ostalo isto u zgradi čija je izgradnja koštala 20-ak milijuna kuna. Veletržnicu je na upravljanje dobila porečka ribarska zadruga Istra, čiji upravitelj Michael Tasić kaže da je još uvijek previše rizično organizirati bilo kakvu aukciju.
– Ako i kada budemo ocijenili da je aukcija ribe na veletržnici potrebna, organizirat ćemo je, konstatirao je Tasić prije dvije godine. Svoj stav nije promijenio. Smatra, naime, da bi veletrgovci, po njemu jedini mogući kupci na burzi, rušili cijene ribe, zbog čega bi i poslovanje ribara zadrugara bilo ugroženo. Tasić ističe da jedino mali kupci mogu donijeti promjenu, odnosno da bi njihova pojava opravdala i organiziranje aukcija.
– Naše bi aukcije sada izgledale tako da bi se veletrgovci međusobno dogovarali koju će cijenu ponuditi. To nije i ne može biti smisao burze, kaže Tasić. Čemu onda veletržnica ako su unaprijed znali kakvo je tržište? Tasić odgovara da se u vrijeme kada se krenulo u realizaciju veletržnice nije znalo kako će funkcionirati tržište.
– Ne želim ulaziti u polemiku je li veletržnica bila potrebna. Za mene kao ribara i zadrugara dobro je što je izgrađena. Dobivena su sredstva izvana, uspjelo se uvjeriti institucije da ribarska zadruga zaslužuje upravljati njome. Da se nas pitalo, mi bismo izgradili kocku od 600 kvadrata i smjestili sve u taj prostor. Možda bi takva zgrada koštala pet puta manje, ali ja nisam građevinar, govori Tasić.
Na pitanje gdje su ti mali kupci s čijom bi pojavom spoznali i smisao veletržnice, kratko odgovara: "U Europskoj uniji." Poznato je, naime, da u Hrvatskoj ne postoji organizirano tržište ribom, već se više od 90 posto ribe izvozi, odnosno prodaje unaprijed poznatim kupcima u Italiji. Sve bitno za tržište ribe zbiva se, zapravo, preko granice. Porečka zadruga gotovo sve plasira vani. Oko 95 posto ulova, tvrdi Tasić, koji se vraća na problem burze i kaže da se na aukcijama neće moći prodavati sav ribarski ulov, već samo ono što se taj dan traži i ona roba na kojoj se može zaraditi. Sada, pak, ribari u zadrugu, odnosno veletržnicu, donose sve, od muzgavca, švoja, odnosno komercijalne ribe, do malog ribona i miješane ribe za brodet. Sve to zadruga uspije plasirati, prodati, pa makar i po sedam kuna za kilogram malog ribona. Tasić ističe da bi situacija bila potpuno drugačija kada bi bili na zajedničkom europskom tržištu. Tada bi, po njemu, sva prodaja trebala ići preko burzi, čime bi se izbjeglo da veletrgovci iskorištavaju ribare i snižavaju im cijenu ribe.
– Burza bi imala smisla i kada bi postojala infrastruktura. Tada bi ribar za iste novce radio manje. Na burzi bi ostvarivao višu cijenu ribe, a vikendom ne bi išao na more jer burze tada ne rade, govori o ljepšoj budućnosti Tasić. No, što ako Hrvatska ne uđe u EU? Valjda netko računa i na tu opciju budući da o ulasku u Uniju odlučuju građani na referendumu. Pritom se valja prisjetiti i da je Hrvatska, da se slušalo najave političara, već odavno trebala biti tamo gdje sada kažu da će ući 2014. godine. Znači li to da veletržnicu nije trebalo ni otvarati do ulaska u EU ili možda čak nije ni trebalo presijecati svečanu vrpcu? Tasić kaže da mu je takav scenarij teško zamisliti. Ističe da se oni razvijaju na način da je ulazak u EU pitanje trenutka. Kaže da se u slučaju da se EU ipak ne dogodi, eventualno mogu orijentirati na pronalazak kupaca izvan Unije.
– U ovom trenutku je to jako teško jer nemamo objedinjen sektor pa da možemo nekome ponuditi dovoljnu količinu i široku paletu proizvoda. Kad bi sektor bio bolje organiziran, mogli bismo izvoziti gdje god hoćemo, kaže Tasić, koji često spominje veletrgovce u ne baš pozitivnom kontekstu, pa ga pitamo o kakvom je neslaganju riječ.
– Osnovali smo zadruge jer smo bili nezadovoljni statusom, cijenama ribe koje su veletrgovci proizvoljno smanjivali. Zato stalno pozivamo ribare da se udružuju. Ne moraju u porečku zadrugu, mogu osnovati i vlastitu. Neki se ribari danas učlanjuju u ribarske zadruge veletrgovaca koji su na njima profi tirali i iskorištavali ih. Ti su veletrgovci svu svoju imovinu stekli na leđima ribara. A nisu malo stekli. Pogledajte njihovu imovinu, skladišta, kamione, zgrade. Veletrgovci su naši partneri, ali moraju znati gdje im je mjesto, a ribar mora znati da će najbolje biti ako svoju ribu proda preko zadruga. Pravi smjer bi bio kada bi to činio na aukcijama. To je, doduše, na neki način monopol, ali zar nije opravdano da proizvođač ima monopol na ono što proizvodi, zaključuje Tasić.

Nedostaci na zgradi
Porečka zadruga dobila je zgradu veletržnice na upravljanje od Veletržnice ribe Poreč d.o.o. za jednu kunu. Upravitelj Tasić pojašnjava da prostorije koje ne koriste mogu dati u najam, no zasad to ne čine zbog, kako kaže, nedostataka na zgradi. Naime, zbog velikih staklenih površina ljeti je unutra vruće, a zimi hladno. Zasad se u zgradi, osim rashladnih komora, pokretne trake, aukcijske tribine i ureda, nalaze i ugostiteljski objekt te trgovina ribarskim repromaterijalom koji su u vlasništvu zadruge.

Pozajmica Veletržnice ribe
Tvrtka Veletržnica ribe Poreč je posljednjeg dana 2008. zadruzi pozajmila 200 tisuća kuna, na koje zadruga, barem je tako bilo ugovoreno na početku, plaća osam posto kamata godišnje. Zanimalo nas je u što je utrošen taj novac, na što nam je Tasić odgovorio da je njime kupljeno zemljište u industrijskoj zoni Kaštelir-Labinci. Tamo, naime, imaju namjeru izgraditi pogon za preradu ribe, za što im je već izdana lokacijska dozvola.
– Ribarska zadruga nije stala samo na trgovini ribom, već su tu i purifikacijski centar, koncesije u ribarskim lukama Tarska vala i Santa Marina, koncesija za izlov ribe u Tarskoj vali. Osim pogona za preradu ribe, želimo organizirati i knjigovodstveni servis za  zadrugare. Uglavnom, želimo pružiti kompletan servis našim članovima, kaže Tasić.

Bojan Žižović, Glas Istre