Danas se obilježava Svjetski dan borbe protiv raka, pa smo o važnosti psihološkog aspekta te bolesti razgovarali s pulskim psihijatrom, dr. Tomislavom Pehardom, koji je ujedno i voditelj savjetovališta za oboljele od raka u Poreču u sklopu Doma zdravlja, čiji rad financira Grad Poreč-Parenzo.

Dijagnoza raka sa sobom donosi velike izazove na koje je malo tko spreman. Koliko se ta osoba i njena obitelj s takvim izazovima mogu nositi sami?

Suočavanje sa dijagnozom zloćudne bolesti nikoga ne ostavlja emocionalno ravnodušnim. Ona predstavlja specifičan trenutak, često tektonski potrese i uzdrma život pacijenta. Onkološka bolest nije samo tjelesna bolest, pogađa našu psihu, mijenja socijalne relacije, unutarobiteljske odnose, dodiruje egzistencijalna i duhovna pitanja. I više, stanje nije orijentirano samo na pacijenta. Početna zbunjenost, smušenost misli, nevjerica, tupost, strepnja, zabrinutost za budućnost ne zahvaća samo pacijenta već i njegove najbliže. Važno je prepoznati tu mrežu značenja, da se pored pacijentovih reakcija treba prepoznati i emocionalna reagiranja članova obitelji, poglavito najranjivijih, posebice njegovatelja ili osobu koja je najangažiranija u pružanju medicinske skrbi. Promatrajući ovako, teško da se pacijent i obitelj mogu sami nositi ovim iznenadnim promjenama onkološke bolesti.

Koliko je važna, i koliko je dostupna stručna pomoć?

Upravo iz navedenih razloga neophodno je uključiti stručnu pomoć što ranije, a kasnije u svim stadijima i stanjima. U to podrazumijevam samog pacijenta, ali i njegove najbliže. Kada kažem u svim stadijima i stanjima onkološke bolesti mislim: nakon spoznaje dijagnoze, iznenadnih neodređenih strahova, napetosti zbog liječenja kemoterapijom, radioterapijom ili operacijom, kod recidiva ili nuspojava liječenja, pogoršanja tjelesne bolesti, koja pojava anksiozno depresivnih smetnji ili poremećaja prilagodbe karcinomu.

Stručna pomoć je u našoj županiji dostupna na primarnoj i sekundarnoj zdravstvenoj zaštiti. U Puli djeluju udruge koja imaju svoja psihološka savjetovališta. U Gradu Poreču, u sklopu Doma zdravlja, dva puta na mjesec, točnije utorkom od 15-17h postoji individualno i grupno savjetovalište. U OB Pula djeluje psihoonkološka ambulanta, odmah pored onkološke ambulante, utorkom od 12-14h. Liječnici opće medicine i specijalisti su upućeni i redovito šalju kada je ta potreba neophodna. Dakle, postoji jasan hodogram i dostupnost, tako da je ovaj oblik pomoći prepoznat kao važan segment u onkološkom liječenju pacijenta i njihovih obitelji.

Kada i dođe do traženja stručne pomoći, je li onda već prekasno?

Nikad nije prekasno tražiti. Htio bih naglasiti da ono što zapravo pacijente i obitelj prijeći potražiti pomoć jesu nagomilani strahovi i tjeskoba. To su najčešće i najjače psihološke prepreke. Oni stvaraju veliku nelagodu, sumnju u sebe, u liječenje. Učinak srama ili potisnuti gnjev i bijes još više doprinose odgađanju traženja psihološke pomoći. Ovakva se emocionalna stanja trebaju što prije razriješiti, jer ispod njih se krije osjećaj osobne nemoći i očajni pokušaj da se povrati osjećaj osobne sigurnosti. Veliko je olakšanje pacijentu i obitelji kada postignu verbalizaciju nakupljenog bijesa, agresije i nezadovoljstva. Kada se to iskusi, da je to moguće i potrebno, kažu „pa što nismo ranije došli?“ 

Što biste poručili onima koji su se možda u ovome trenutku suočili osobno s tim problemom ili problemom člana njihove obitelji?

Poručio bih da se ne libe potražiti stručnu i psihološku pomoć. Iz njihovog se kuta možda takva pomoć čini nevažnom ili nebitnom. Ali bez prvog susreta ona ne može pokazati svoju učinkovitost, važnost i neophodnost u onkološkom liječenju. Ili bolje, ako se i dvoume ili boje, neka bar probaju ili se natjeraju doći na prvi susret. Ukoliko im ne odgovara, bar će imati jasniju predodžbu o tome i iskustvo o potrebi ili ne.

Što biste poručili onima koji, na sreću, nisu imali takav problem?

Njima bih poručio redovito preventivno kontroliranje. Ono ne iziskuje previše, samo dobru volju i usmjerenost pažnje na svoje zdravlje. Mi često ne razmišljamo na taj način o sebi ili smo u uvjerenju kao da se to događa samo nekom drugom. Bilo od užurbanog ritma, indolencije ili jednostavno od straha da će se nešto pronaći, često odlažemo ili odgađamo, zapravo ne djelujemo ispravno prema sebi. Strahovi i nesigurnost su nezgodni suputnici. Ali, ne zaboravimo: mi stvaramo emocije, što znači da ih možemo mijenjati i tako usmjeravati svoja ponašanja, a ne da nas one mijenjaju i navode na krive postupke!

Grad Poreč