Razgovarala: Nuša Hauser, Glas Istre

Đeni Dekleva Radaković, skladateljica, glazbenica i profesorica teoretskih predmeta pri Odjelu za glazbu Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli ove godine obilježava 30 godina umjetničkog i pedagoškog rada. Tim smo povodom i razgovarali o njenom stvaralaštvu i onome što ju je kao skladateljicu odredilo. Prvim pitanjem potaknuli smo sjećanja na početke njenog rada.

– Još sam kao curica imala želju skladati, oduvijek sam nešto piskarala. Čak mi je i tata to znao pogledati, pa i odsvirati jer je bio muzičar. Kada sam upisala srednju Glazbenu školu, profesor Dolički mi je predavao osnove tonskog sloga, tako su se tada zvale harmonija i polifonija. Tijekom školovanja primijetio je da konstantno oblikujem, poigravam se formama. Poticao me i usmjeravao na takav rad, a bio je prilično zahtjevan. U više je navrata i profesor Zlatić također bio u kontaktu s mojim radom. Važnu je ulogu imala i pokojna profesorica Nirvana Duraković koja poučavala klavir. Bila sam uz to i dobar harmonikaš, pa me jedan dio profesora poticao za studij harmonike vani. Dok su me prof. Dolički i prof. Ivančir savjetovali da nastavim studij teoretskih predmeta ili kompozicije, prof. Duraković htjela je da odem studirati klavir.

– Međutim, desilo se da sam dobila stipendiju za harmoniku i krenula u Njemačku na studij. Tamo sam imala sreću upoznati zaista dobre profesore, skladatelje koji su nas upoznavali sa suvremenom glazbom. Ona se, naime, usporedo s harmonikaškim repertoarom jako razvijala u Njemačkoj. Tamo sam zapravo dobila prve informacije što raditi s mojim interesima. Kada sam završila studij, vratila sam se u Istru. Tu su me i očekivali, pa sam počela svoj pedagoški rad kao profesorica harmonike na Glazbenoj školi u Puli, potom i na porečkoj. Njihova je namjera bila potaknuti me na osuvremenjivanje rada na tom instrumentu. Odlučila sam po povratku upisati kompoziciju i klavir. Srećom, prošla sam prijemni ispit na oba odjela pri ljubljanskoj Akademiji za glasbo. To je bio dosta težak period za mene, naporan, no puno mi je pomogao studij u Njemačkoj i kontakti koje sam tamo ostvarila. Pomoć je upravo dobro došla za kreiranje mene kao skladatelja, moj razvoj na kompoziciji i razvoj vlastitog stila.

– Karakteristika Vaših kompozicija je primjena tzv. istarske ljestvice, uključivanje umjetničkih elemenata koji su u korelaciji s glazbenom tradicijom Istre. Rekla bih da Vas je to na neki način i stilski formiralo kao skladatelja.

– Pod utjecajem vlastite obitelji, mojih nona i none i njihovog »pjevanja na tanko i debelo«, pa i mog oca koji je kao muzičar to primio, oduvijek sam bila oduševljena takvom glazbom. Ona je bila moja direktna veza s obitelji. S uključivanjem takvih elemenata u svoje kompozicije započela sam pri kraju studija kompozicije, a poticaj za to dobila sam i od drugih skladatelja. Ukazivali su mi na to da istarska ljestvica sadrži boju koja mi je prepoznatljiva, stalno su mi govorili da je ne napuštam i zbog toga sam je i zadržala, unatoč tomu što je povremeno isključujem iz svojih djela.

– Kompoziciju ste diplomirali u klasi Dane Škerla. Je li Vas i on poticao na takvo stvaralaštvo? Kakvi su uopće bili njegovi utisci?

– Kada sam došla iz Njemačke s tim elementima korištenja suvremene tehnike skladanja i kombinacije s raznim instrumentima, primjenom brojnih efekata, on je bio jako zainteresiran, a bilo mu je i drago upoznati se s takvim idejama. Sve je on to poticao. Naravno, bila sam obavezna raditi sve ono što je u programu studija, no to se prvenstveno odnosi na forme, dok materijal, sadržaj nije bio uvjetovan. Što je on bio originalniji, što je više odgovarao jedinstvenoj kreaciji, a bio pritom primjenjiv, to je njima bilo draže.

– Uslijedila je i suradnja na tadašnjoj Pedagoškoj akademiji u Puli. Uvijek se zapravo paralelno razvijao Vaš pedagoški i skladateljski rad.

– Tamo sam počela raditi 1983. godine, kao predavačica harmonike. Oni su, međutim, uvijek očekivali da ću se ja natjecati za teoretske predmete, no onda nisam bila toliko sigurna u sebe, nisam se osjećala spremnom. Godine 1997. odlučila sam, uz podršku kolega, kao vanjski suradnik, a potom i s docenturom nakon par mjeseci, početi i s pedagoškim radom. Znala sam govoriti da ću se, kada napunim pedesetu, u potpunosti posvetiti kompoziciji, uvijek sam mislila da će do tada završiti moje obaveze žene, mame, pa će mi biti lakše pronaći više vremena za skladanje. Moramo imati u vidu da je muškarcima zaista puno lakše, jer mi jednostavno imamo više obaveza. Ja jesam i marljiva i brza, no vrijeme je puno brže od nas, tako da nisam mogla toliko toga stići. Nastavljala sam, unatoč svemu tome, i vježbati i korepetirati i uključivati se u razne kombinacije. No, u komponiranje velikih djela s upitnom budućnosti izvedbe nisam se upuštala. Radije sam skladala za škole, za ono za što sam znala da ima svoju pravu svrhu, pa i potrebu.

– Dakle, nije se ostvarila Vaša želja da se prepustite isključivo skladanju?

– Nije, nije još, ali to je i normalno. Očekujem da ću još dugo biti aktivna za sve. Ustvari, ako je čovjek iskren prema samome sebi, kao u svakoj stvari pa tako i u kompoziciji, tada zna da mora sazrijevati, sakupljati iskustva. Sa zrelošću se čovjek osjeća sigurnijim, a meni to jako odgovara, jer ja nisam osoba koja olako daje vani ono što stvara. Čekam.

– Uspijevate li pratiti vlastiti stilski razvoj na umjetničkom putu. Kreće li se on smjerom kojim ste željeli?

– Pa, da, naravno da se pratim, no on nema jednu konkretnu smjernicu, putanja tog sazrijevanja zapravo ovisi o namjeni mojih kompozicija. Ako je, primjerice, riječ o ansamblu suvremene instrumentalne kombinacije, onda on i određuje jedan takav pristup skladanju. S druge strane, ako nešto radim za naše podneblje, za domaću, masovniju publiku, onda se trudim da to bude i manje zahtjevno.

– Zanimljiva je zapravo ta činjenica da je određena skladateljska stilistika predodređena namjenom produkcije, a ta ista namjena uvjetovana je realnom ponudom izvedbenih snaga. Tako je barem u Istri.

– Jasno. Što je ansambl i solist kvalitetniji, to je izvedba kvalitetnija, pa i poprima jednu sasvim specifičnu formu. Ukoliko, naime, izvođač nije u mogućnosti, ili u stanju, na takav način reproducirati djelo, ako ga ne doživi, ako ne zna pročitati atmosferu između nota, ona gubi svoj smisao. Nama je, stoga, vrlo važna praizvedba, a kvaliteta reprodukcije je pitanje sreće. Također je, a posebno suvremenim skladateljima, od izuzetne važnosti razgovarati s interpretom jer ga se na taj način lakše usmjerava, prenose mu se ideje, energija. Nažalost, nisam uvijek u mogućnosti sudjelovati i u takvom radu.

– Je li Vam ponekad određeni solist ili ansambl bio inspiracija za pisanje određene kompozicije?

– Je, jako često, posebno posljednjih godina. Ranije, dok sam bila više vezana za glazbena natjecanja, dešavalo mi se često da prepoznam učenika kojem je trebalo namijeniti određenu kompoziciju, i to mi je odmah davalo određene inpute za kreiranje. Bilo je i situacija da sam svojim učenicima, svakom ponaosob, znala pronaći temu. One i danas postoje, po nekim sam konkretnim imenima i ispisala cjelovita djela. To me je oduvijek strašno privlačilo.

– Je li Vas katkad prevarila vlastita intuicija i dovela Vas do neželjenog rezultata?

– Naravno. Često se desi da u sebi osjetim, čujem, no kada to pretačem u notno pismo, ono ne govori, ne prenosi ono što osjećam. U tim momentima jednostavno ne znam kako iskoristiti određenu emociju. No, ti neočekivani rezultati odvlače te u nekom drugom smjeru. Preferiram da kada mi dođe inspiracija, poriv za stvaranjem, skiciram ideju i ostavim je sa strane, ukoliko nisam u mogućnosti tretirati je. Ostavim je da je ne bih deformirala. Konstanta rada je, međutim, jako važna, jer snaga nakon dugo vremena nestaje. Kada osjetim da u meni nešto kuha, moram to odraditi do kraja.

Radimo sve i svašta da bismo usput, ako nam ostane vremena, skladali i vježbali

– Kako potaknuti suvremenu produkciju u Istri?

– Naše bi institucije trebale stvoriti jedan fond koji će financirati mlade ljude, kojih zaista u Istri ima. Kod nas postoji uvriježeno mišljenje da je biti glazbenik lak posao, da je sve vezano za glazbu nešto lako. Svi oni koji bi nas financijski trebali podržati ne ulaze u težinu takvog obrazovanja, u njegovu finoću, sfere, nivoe. Tu je potrebno uložiti puno truda, prebroditi razne teškoće. Većina naših intrepreta zapravo svira besplatno, a to nije dugoročno motivacijski pristup za kvalitetniji rad. Tako je i u mojem skladateljskom poslu, u pitanju je isključivo vlastito zadovoljstvo. Od tog posla ne mogu živjeti, moram raditi sto drugih stvari da bi mogla normalno živjeti. To je naš problem, radimo sve i svašta da bismo usput, ako nam ostane vremena, skladali i vježbali. Ono što, primjerice, primjenjuju potencijalni financijeri kod profesionalnih sportaša, to bi trebali primjenjivati i na glazbenike. Nadam se da će se u Istri stvoriti jedna takva potencijalna masa koja će sve to shvatiti, a i pomoći.