Našemu je narodu ponestalo heroja. One ratne nitko više i ne spominje, te stoga narod kao heroje smatra neke druge kategorije ljudi. Zadnje vrijeme, kao nacionalni se heroji ističu takozvai "zviždači", odnosno zaposlenici određenih velikih ili malih sustava koji javno iznose informacije o malverzacijama u tim sustavima. Naravno, to i jesu heroji u punom smislu riječi, jer ako pojam "heroj" probamo definirati ratnom terminologijom, doći ćemo do definicije da su to ljudi koji su dragovoljno svoje živote izložili pogibelji da bi priskrbili svom narodu bolji život, odnosno uništili svaku malverzaciju, nepravdu, svaki zločin ili kriminal.
Upravo to zviždači i rade, svoje živote i svoju obitelj na kraju krajeva, izlažu pogibelji da bi narod oslobodili od svake nepravde, kriminala ili zla. Nažalost, u našoj zemlji postoji jako mali broj žviždača, barem onih znanih, a o nekakvom zakonu koji bi štitio takve osobe nema niti primisli. Budimo iskreni, svi u određenom trenutku pomislimo, kada čujemo te tužne i opasne priče o žviždačima, pogotovo onima koji su jako dobro živjeli prije nego su javno izašli sa informacijama o malverzacijama, "pa što im je to trebalo". Zašto uopće ići u rat sa velikim sustavima, kada su izgledi za pobjedu u sporovima sa takvim sustavima minimalni? A ako do pobjede i dođe, vrlo je skupo naplaćena sudskim parnicama, obiteljskim ispaštanjima i psihičkim opterećenjima. Je li to ludost ili hrabrost? Je li uopće moguće takve "žviždače" zaštititi nekakvim zakonom, pravilnikom, naputkom, odnosno pravo je pitanje, kome takvi "žviždači" uopće koriste?
Ako krenemo od samih žviždača, njima to nikako ne koristi, sustavima gdje su zapsoleni još manje, a država se samo deklarativno svrstava na stranu takvih žviždača. Deklarativno, jer su sudski sporovi vrlo dugotrajni i mukotrpni, a ukoliko bi država u tome i vidjela nekakvu korist, valja bi ustrojila sudove i suce upravo za takve procese.
Gdje su u svemu tome silni sindikati, dakle oni koji bi se trebali boriti ne samo za veće plaće, veće doprinose, jednakost spolova na radnim mjestima, nego i za prava radnika u punom smislu riječi? Osnovno pravo radnika je da radi i zarađuje za život u sigurnom i stabilnom sustavu, a ako uz svako se pravo veže i određena obveza, onda je i radnička obveza upozoravati na malverzacije u sustavima u kojima rade. Štite li sindikati samo radnikčka prava, ne i obveze? Stječe se dojam da se i sindikati uključuju u obranu žviždača samo onda kada je razvidno da je moguće da će neki žviždač vjerojatno dobiti parnicu. Upravo bi se sindikatima žviždači najprije trebali obratiti, a ne medijima!
Razmišljajući o žviždačima, dolazimo do možda i ključnog pitanja, a to je, imaju li njihovi kolege zaposlenici koristi od toga što netko javno iznosi podatke o malverzacijama u sustavima gdje su oni zaposleni? Kako to da se samo pojedinci usude ustati protiv sustava gdje se događaju malverzacije? Kako to da se protiv takvih sustava ne ustaju velike i organizirane grupe radnika? Radnici se uobičajeno organiziraju kada je već sve gotovo, kada su malverzacije dovele do toga da je sustav propao.
Postavlja se i pitanje imaju li žviždači pravo javno iznositi informacije o malverzacijama, odnosno, što o takvim žviždačima misle njihovi kolege, jer se pojavom žviždača ne ugrožavaju samo radni mjesta tih pojedinaca, već i svih ostalih zaposlenika za koje poslodavac posumnja da su sudjelovali u takvoj uroti.
Imaju li žviždači uopće moralno pravo ustajati protiv suatava u kojima su zaposleni, odavati informacije o malvezacijama i na takav način kršiti poslovnu tajnu ili ugovor o radu, te očekivati da ih sustav zaštiti upravo zbog toga što su, u konačnici, prekršili ugovor ili poslovnu tajnu? Što ako je određena malverzacija zapravo jedini način da se zadrže sva radna mjesta, poveća profit? Što ako "žviždanje" dovede do propasti firme, gubitka radnih mjesta? Gdje je tu granica koja definira kada je "žviždanje" poželjno, kada ne, kad je to kršenje ugovora o radu, a kada ne? I što je uopće definicija opravdanog žviždanja, slučaja kada poslodavac dio plaće isplaćuje "ispod stola", ili kad poslodavac ugovara poslove koji štete firmi samo zbog toga da bi vlasnik izvukao dobit?
Može li eventualni zakon o žviždačima o kojemu se već neko vrijeme priča učiniti pravu distinkciju tih momenata, i treba li takav zakon uvijek stati na stranu žviždača, ili treba ponekad stati na stranu sustava?
Na žalost, žviždači uvijek ostanu sami, kolege ih ne slijede, niti podržavaju, što može značiti da nisu na njihovoj strani, već na strani sustava. Sindikati se tek povremeno oglašavaju.Sudovi su ionako pretrpani, zakon o žviždačima ne postoji. Država očito niti sama ne zna kako postupiti, poglavito u slučajevima kada se radi o žviždačima u svom aparatu, jer stajanje držva na stranu jednog žviždača povlači za sobom mogućnost inflacije žviždača, a nestajanje na njihovu stranu znači da država štiti takve sustave.
I što je na kraju najispravnije u slučaju kada netko ima jasne dokaze o malverzacijama u sustavima u kojima su zapsoleni? Praviti se kao da se ništa ne događa i brinuti za plaću, javno izlaziti sa tavkim informacijama očekujući senzibilitet države i sudova, ili jednostavno uvjetovati poslodavca npr. većom plaćom u zamjenu za odustajanje od žviždanja? Najispravnije je, čini se, šutjeti i praviti se da nema ničega, nadajući se da malverzacije neće dovesti do propasti firme. Jer bez zaštite svih institucija, žviždači, kao i ptice, umiru žviždeći, sami i nezaštićeni.
zzlevak