Možda smo već izgubili osjećaj kako je to pobijediti nekog protivnika. Od gospodarskog, socijalnog, političkog pa do sportskog fronta. Nekako je ona uzrečica "Proud to be Croat" izgubila svoj smisao, jer osim ponosa na neke rijetke čijenice, na malo što imamo biti ponosni. Neuspjesi naše nogometne reprezentacije kulminirali su apsolutnom degradacijom protiv Engleske, koja nas je dotukla, znamo već sa kojom razlikom u golovima, ali i u klasi. Kada se to činio kao trenutak kada će se početi nizati uspjesi, jer gore od toga nije moglo, Davis cup reprezentacij u pobijedila je Češka je sa gotovo istom razlikom kojom su nas razbili engleski nogometaši. Prije koji dan, Cro Cop, Mirko Filipović izgledao je upravo onako kao što je izgledao rezultat na utakmicama Engleske i Hrvatske, ili Hrvatske i Čilea.
Međutim, svi ti sportski neuspjesi, nisu samo rezultat loše strategije, lošeg odabira igrača, ili samo lošeg dana određenog sportaša. Svi su ti neuspjesi zapravo rezultat jednog apatičnog stanja nacije. Potvrda se vrlo lako može pronaći na primjeru nogometa.
Motivacija naših igrača identična je stanju u državi. Žalimo se kako su Englezi bahato postupali prije i nakon utakmice i da je to utjecalo na našu motivaciju. A to je tipično naše opravdanje, za svakog protivnika kojemu nismo dorasli volimo reći da je bahat.
I situacija u državi je bahata, i socijalna, i ekonomska i svaka ina. Bahata stoga što ne dopušta greške, što zahtijeva ozbiljnosti i što ne trpi nedorasle igrače. Prema tome, očito mi određenim protivnicima i situacijama nismo dorasli, stoga smo mi nedorasli, a ne oni bahati.
Je li zaista moguće da motivacija igrača zaista ovisi i o ukupnom stanju nacije i kako objasniti da situacija u državi odgovara situaciji na terenu? Vrlo, vrlo jednostavno! Izbornik se može poistovijetiti sa biračkim tijelom odnosno sa građanima, nogometaši su vlast koja ima povjerenje birača. U postojećoj situaciji, kada nas protivnik napada i probija na svim pravcima, igrači se ne snalaze najbolje. U tom kaosu, ne pomažu niti zamjene igrača i očekivanja da će određeni igrač sam preokrenuti situaciju nabolje, a taj sam igrač to je Eduardo da Silva od kojega su se očekivala čuda, a to su u postojećoj situciji očekivanja vlasti od turizma, koji je doduše, kao i Eduardo, postigao zgoditak, razveselio izbornika, no to nije bilo dovoljno jer ga ostali igrači nisu slijedili.
U tom bunilu, igrači su ostavljeni sami sebi, izbornik ju lagano napušta, a u tom manjku suradnje najbolje prolazi protivnik.
Baš kao što je i izbornik nijemo gledao kako nas Englezi razbijaju, ne znajući što učiniti, jer očito pripreme nisu dobro izvedne, upravo tako i narod nijemo gleda što se događa oko njega. Ne znajući što učiniti, narod okreće leđa vlasti, počinje vlast kriviti za neuspjehe, kao što izbornik poraz svaljuje na nedostatak ključnih igrača i manjak zalaganja ostalih.
Očito je izostala kvalitetna priprema, kvalitetna suradnja između izbornika i igrača, baš kao što nedostaje kvalitetna priprema u suradnji između građana i vlasti. Gdje je dokaz da građani i vlast ne surađuju kvalitetno? Pa pogledajte samo koliko se građana pojavljuje na javnim raspravama, javnim prezentacijama, koliko građana koristi udruge i ostale nevladine institucije za stvaranje kvalitetnijeg međusobnog povjerenja, koliko građana uopće izlazi na izbore.
U takvim situacijama , kada protivnik razbija naše redove , počinju međusobna optuživanja igrača tko je igrao bolje, tko je podbacio, baš kao što se sada u situaciji apsolutne krize redaju afere kojima jedna struja nastoji krivicu prebaciti na drugu, dok izbornik mudro šuti pravdajući se lošom izvedbom igrača, odnosno dok građani krivicu svaljuju na vlast jer eto, nisu oni krivi što je vlast loša. No, kao što izbornik bira igrače, tako i birači biraju vlast. Zato su i oni djelom odgovorni za stanje u državi. I zbog toga što nijemo gledaju što se događa, i što ne pokazuju interes za korištenjem metoda koje mogu približiti interese grđana i vlasti i građanima dati veći stupanj kontrole nad vlasti. Baš kao što izbornik očito nije iskoristio sve metode koje je mogao u izboru igrača i u izradi strategije , premda jako dobro poznaje engleski mentalitet, i baš kao što i građani jako dobro poznaju mentalitet svoje vlasti, i ne žele ili ne znaju kvalitetnije participirati u stvaranju bolje budućnosti.
A tko je u svemu tome oporba? Naravno, navijači. Koji su najbolji kritičari kada igrači, odnosno vlast griješi, i koji ne žele svojim utjecajem u najgorim trenucima približiti interese igrača i izbornika, već vrijeđaju i jedne i druge nadajući se nekakvom svom sitnom interesu. Upravo kao što oporba vrijeđa aktualnu vlast kada pogriješi, ali i birače koji su tu vlast izabrali. A kada igrači dobro igraju, tada je to za oporbu jednostavno tek puki slučaj, tada oporbe nema, ona šuti i ne priznaje uspjehe vlasti, baš kao što navijači tako teško priznaju uspjehe sportaša.
Najslađe je biti oporba kada vlast griješi. Tada je oporbi sve dopušteno, i sve joj se prašta. A ona mala proporcija kvalitetn ih navijača, odnosno oporbe, ionako nije ineterantna građanima, odnosno izborniku, jer ne galami, ne vrijeđa i ne psuje vlast. A upravo ta proporcija kvalitetne i sposobne oporbe može približiti i igrače i izbornike u najgorim trenucima. No izbornik, odnosno građani, ionako nisu zainteresirani i mislima su negdje drugdje, a igrači, odnosno vlast niti jednoj oporbi, odnosno navijačima više ne vjeruju.

zzlevak