Vjerojatno nitko nije zadovoljan kada na TV-u može vidjeti toliko česte i učestale prosvjede zaposlenika različitih profesija. Naravno, najupečatljivije su situacije u kojoj prosvjeduju zaposlenici djelatnosti obrazovanja i zdravstvenih usluga. Dakle onih koji stvaraju stup našega društva.
Svi mogući zakonski retci, a i oni moralni, stati će na stranu zaposlenika čija su prava na bilo koji način dovedena u pitanje. I to je jedino ispravno. U svakim takvim situacijama, postoji, međutim, i druga strana, a to je strana koja ipak ostavlja gorak okus u svemu tome, a to je da se prosvjedi događaju samo u određenim djelatnostima. Vrlo često u djelatnostima u kojima ipak postoji kakva takva sigurnost samog zaposlenja. Odnosno u kojima se plaće osiguravaju iz državnog proračuna. A tada si država ne smije dopustiti taj luksuz da se zaposlenici takvih djelatnosti bune. Ujedno, kod takvih je djelatnosti ionako primjetan manjak zaposlenika i svaki tračak nezadovoljstva, može se reći, državu tjera u kut pa mora pristajati na kompromise.
Pitanje je što je sa drugim djelatnostima. Djelatnostima koje su trenutno okosnica našega gospodarstva. A to su trenutno turizam i trgovina. Jer, koliko god svi htjeli da se naše gospodarstvo bazira na proizvodnji koja će stvarati nove vrijednosti naše države i tako potaknuti izvoz, a slijedom toga i priljev deviza, u ovoj situaciji, djelatnosti koje stvaraju možda i najviše razine prihoda su trgovina i turizam. Turizam kao djelatnost koja je sama po sebi razumljiva obzirom na naš geografski položaj, iskustvo, ali i gensku komponentu koja Hrvate, ili ako hoćete, nas Istrijane karakterizira kao izrazito dobre domaćine. Ali i trgovina, kao rezultat činjenice da se na neki način ipak koriste komparativne prednosti naših grana poput poljoprivrede i prerađivačke djelatnosti. I kao rezultat činjenice da se kod građana ipak stvara navika kupovanja u velikim trgovačkim lancima.
E, upravo u tim djelatnostima primjetna je određena nelogičnost. Naime, u turističkim djelatnostima evidentiran je najveći broj zaposlenih u toku Kolovoza 2012. godine. U istom razdoblju, u trgovini je zabilježen broj zaposlenih koji tu djelatnost svrstava na treće mjesto.
Ali što se tiče plaće, od ukupno 20 različitih grupa djelatnosti u Hrvatskoj, trgovina je na 18-om mjestu, dok su turističke djelatnosti na 17-om mjestu.
A trenutno su turizam i trgovina strateške djelatnosti, jer se sve u našoj državi vrti oko njih. Pa kako onda zaposlenici u tim djelatnostima imaju najniže plaće? U realnoj situaciji, radnici koji na svojim plećima nose gospodarstvo, trebali bi itekako biti zaštićeni od svih naznaka umanjivanja njihovih prava. Međutim, nije tako.
Probajmo se sada koncentrirati samo na trgovinu. Bilo bi zanimljivo pogledati brojeve odrađenih sati u tim djelatnostima. A tada bi zaključci vjerojatno bili iznenađujuće čudni.
A to znači, da se ti radnici ne bune. Ili, da se ne znaju buniti. Odnosno, da šute i rade. A za njihova prava nitko ne pita. Što bi se dogodilo da se radnici supermarketa u našem gradu na jedan dan odluče na štajk? Jer prema iznesenim podacima, imaju na to pravo. Vjerojatno bi uslijedile sankcije sa svih strana. A najviše nas samih.
Mi bi se, kao kupci, vjerojatno, prvi pobunili, jer mi imamo pravo kupovati kada god želimo. Čak i u danima blagdana. Probajmo se idući put zapitati, što nas to tjera da smo tako jednostrano uvijek na strani zaposlenika, mahom državnih službi, koji štrajkaju, jer su njihova prava u određenoj mjeri umanjena. A niti jednom se ne zapitamo koliko smo puta mi umanjili prava zaposlenika velikih trgovačkih lanaca kada smo odlučili da želimo moći kupovati do ponoći, ili da želimo kupovati u dane blagdana, ili da želimo da nas uvijek dočeka osmjeh na kasama. A oni se na ništa od toga ne bune. Ponajviše jer im mi, kupci, to zabranjujemo.

zzlevak