Seljaci u kontinentalnoj Hrvatskoj prijete blokiranjem granica u jeku turističke sezone zbog manjka poticaja. Kako bi bilo da Istrijani postave svoje krevete, ormare i bazene na polja žita i kukuruza u znak prosvjeda, jer država ne stimulira dovoljno turističku djelatnost.

Zadnje tjedne iza nas obilježila su dva slučaja u kojima su građani odbijali raditi. Prvi je slučaj u kojemu je radnik odbio raditi zbog moralnih razloga, a drugi je slučaj u kojima su građani odbijali raditi zbog financijskih razloga. U oba slučaja postoji priča iza priče a koju nitko ne spominje.

Naime, prvi je slučaj primalje iz kninske bolnice koja je odbila asistirati pri pobačaju, nakon čega je dobila otkaz. Tu su priču svojatali mnogi, što oni koji su to i pozvani činiti i hrabriti takve odluke pojedinaca, što oni koji su to koristili u jeftine dnevno političke svrhe.

Zanimljiva je priča iza te priče. A to je odgovor na pitanje je li pobačaj kojemu je primalja odbila asistirati počinjen ili ne?

Zašto je to pitanje bitno?

Zato jer se svi busaju u prsa da je obitelj temelj našeg društva i budućnosti te da je strategija naše države usmjerena na jednaki rast svih regija. A kako se onda može dogoditi da nitko ne postavlja pitanje zašto je do pobačaja uopće došlo?

Je li tko pričao sa ljudima koji su mogli postati roditelji nerođenog djeteta? Hoće li se tko pobrinuti da se ti ljudi oporave od šoka kada shvate što su učinili?
Pri tome je izuzetno važno da je taj pobačaj počinjen u danima kada je cijela vlast boravila baš u Kninu na proslavi obljetnice akcije Oluja i kada su se svi kleli da će učiniti sve za dobrobit ljudi u Hrvatskoj i Kninu! Nakon te proslave svi su se uzvanici te proslave razbježali u hladovinu lokalnih zaselaka i kasnije na godišnje odbore, dok su ljudi u Kninu ostavljeni sami sebi.

Drugi je slučaj sa seljačkim prosvjedima. Poljoprivrednici, naime, prosvjeduju zbog toga što nisu dobili dogovorene novce od poticaja. Svima je teško u osvim situacijama, međutim, je li doista nužno da se u jeku turističke sezone stvara takav metež i šalje poruka da smo zemlja u kojoj ništa ne valja i u kojoj vlada anarhija?
Država svoje dogovorene novce uvijek daje, nekada malo kasnije, ali daje. Tako da će i seljaci koji prosvjeduju vjerojatni u konačnici dobiti svoje novce. Kako bi bilo da prosvjedujemo svi mi koji smo ostali bez povrata poreza  zbog kamata koje plaćamo na stambene kredite? Te je oblike poticaja država jednostavno ukinula. Bez da pita nas što o tome mislimo.

Priča koja stoji iza te priče je da su očito samo Istrijani “štupidi” koji rade i šute. Jedne od glavnih gospodarskih grana u Hrvatskoj su poljoprivreda i turizam. I dok su poljoprivrednici vrlo glasni u situacijama kada ne dobivaju na vrijeme svoje poticaje, ljudi koji se bave turizmom nemaju pravo na gotovo nikakve poticaje. Pa ipak ne prosvjeduju zbog toga i ne zatvaraju granice u znak prosvjeda. Čak i kada Istrijane ljudi iz vlastitih redova prozivaju zbog toga što su im određeni porezi smanjenji.

Od Istrijana se očekuje da podnesu najveći teret kada se očekuje priljev od turističkih deviza, ali se i ne očekuje da prosvjeduju, jer o turizmu ovisi državni proračun. Možda bi Istrijani mogli na početku jesenske sjetve u kontinentalnoj hrvatskoj, na polja kukuruza postaviti svoje bazene, krevete, ormare, sve u znak prosvjeda jer nemaju nikakve poticaje na svoje turističke djelatnosti.

Zaključak iza te dvije priče je da odbijanje izvršavanja svojih obaveza ima smisla samo ako iza toga stoji država koja će u svakom trenutku zaštiti one koji prosvjeduju jer su im nekakva prava uskraćena i koja će pokrenuti procese da svi u državi imaju jednaka prava. U ovim slučajevima, prosvjedi otvaraju pitanja na koja nitko nema odgovor.

zzlevak