Trikovi za pisanje stihova u 2b

Najprije se razmaknu zavjese – da uđe sunce i zelenilo iz okoline, pa se na sredinu ploče nacrta krug- to je središte cvijeta.  Onda knjižničarka u OŠ Poreč Vesna Milanović pita učenike 2b razreda koji su vjesnici proljeća, a njihova učiteljica Renata Maltar ispunjava krug pišući: cvijeće, drveće, životinja, voće, pčele, leptiri, cvrkut.  A od čega se sastoji pjesma? Učiteljica crta prvu laticu i zapisuje dijelove razgovora knjižničarke s djecom: stih, rima, strofa. Na ploči je druga latica i u njoj se nižu: rečenični znakovi, pjesničke slike i lijepe misli. Treću laticu ispunjavaju osobine cvijeća, kao osobine ljudi: stidljivo, druželjubivo, razdragano – znaju djeca sve te komplicirane riječi, a jedna djevojčica zna i da ljubičica nikne „više u sredini“. U četvrtoj latici piše „obrni-okreni“, to je podsjetnik da se s riječima u poeziji treba igrati, pa plava ljubičica može biti ljubičica plava. Lakše joj je naći lijepu rimu. A peta latica je „šarena livada“, treba podsjetiti da biramo lijepe riječi, da maslačak može biti žut, ali ga možemo prozvati suncem, a kada je bijel usporedit ćemo ga s oblakom , da volimo livadu na kojoj raste različito cvijeće, koja je šarena, jednako kao što su i učenici/e u razredu svaki/a drugačiji/a, poseban/posebna. Da bis e djeca lakše uživjela u pjesničke uloge, najprije su dobili cvjetne uloge – kao kapice na glavi pojavili su se cvjetovi visibabe, tratinčice, maslačka…. Djevojčica  Isabela rođena u Čileu, kaže da se na španjolskom cvijet kaže flor, a Gaja  rođena u Sloveniji i otkrila je djeci da pikapolonca na slovenskom jeziku znači buba mara,  metulj da je leptir. Emina porijeklom iz Makedonije, stidljiva kao visibaba, nije nam rekla ni jednu riječ na materinjem jeziku, ali je njena susjedica podijelila albanski naziv za kosu, koji je, kaže, naučila od dječaka još u dječjem vrtiću. Učiteljica na ploču stavlja podsjetnik: „sva djeca svijeta“  piše na jednom papiru, „sve boje cvijeća“, na drugom.

Trikove za pisanje stihova knjižničarka Vesna Milanović otkriva djeci u sklopu projekta Društva Naša djeca i osnovnih škola Poreč, Tar-Vabriga i TOŠ Berrnardo Parentin. U svakoj školi nastavnice ili knjižničarke pokušavaju svojim metodama ohrabriti djecu na sricanje stihova na materinjem jeziku, a u OŠ Poreč knjižničarka Milanović dogovorila je isti postupak s osam učiteljica razredne nastave. Bit će tu stihova na biranje.  Projekt se zove  „Stihovi ne poznaju granice“, financira ga Zaklada za poticanje partnerstva i razvoja civilnog društva, a cilj mu je ohrabriti djecu da pišu stihove na svojim materinjim jezicima i na taj način afirmirati različite kulturne, jezične –  etničke sredine u kojima rastu porečka djeca, koja pridodaju multietničnonsti naše zajednice. Najuspješnije će radove mali pjesnici čitati na priredbi na prvi dan proljeća, 21. ožujka, koji je i Svjetski dan pjesništva.

Nakon uvođenja u priču pisanja stihova, trebalo je dodatno uposliti male glave, zašiljiti olovke i pokušati napisati pjesmu.  Bilo je pisanja i brisanja, neki su odlučili da žele natrag svoje cvjetne dodatke, jer im pomažu u slaganju stihova. „Moramo li pisati do kraja reda iza točke“, čuje se iz jedne klupe. Malo su zbunjeni jer tek uče pitati sastavke, pa im se teško koncentrirati na poetsku formu. Djeca bi i kroz pjesmu ispričala priču, igrokaz, čak i reportažu. Motivirani su i ne žale trud ni stranice bilježnice. Neki su gotovo legli na klupu, drugi rukom pridržavaju glavu, a treći su pogled usmjerili u daljinu.

Pri kraju sata, na pitanje bi li tko pročitao svoju pjesmu, gotovo su sve ruke u zraku. Čitaju ponosni o svojim šarenim livadama, prijateljstvu cvijeća, veselju…  Čuli smo radove na hrvatskom, pokušaje na zavičajnom čakavskom dijalektu, na talijanskom jeziku, a Isabela je svoje stihove ušarenila,: napisala je dio na hrvatskom, a dio na španjolskom jeziku.  Kad je šutljivi Josip pročitao svoju pjesmu „Raspjevani mak“, bilo je jasno da je u 2b rođen pjesnik.
Njegov stih kaže: „Mak je volio pjevati maslačku o njegovom cvijetu nalik oblačku“.

DND