Bili smo u mnogo navrata svjedoci kako se proteklih godina, na brojnim skupovima na kojima se obilježavala obljetnica pripojenja Istre Hrvatskoj, sustavno prešućivala istina o ulozi Katoličke Crkve u Istri i mons. dr. Boži Milanovića u tom povijesnom događaju. Uglavnom se redovito veličala uloga ondašnjih vlastodržaca. Naravno da nitko pametan neće relativizirati ulogu ondašnjih boraca za oslobođenje Istre od fašizma, pa i njihovu ulogu u procesu pripojenja Istre Matici zemlji. Ne treba zaboraviti da su upravo istarski svećenici, na čelu s mons. Božom Milanovićem, bili istaknute žrtve fašističkog režima.

Svećenici Josip Pavlišić, Zvonimir Brumnić i Srećko Štifanić sudjeluju u izradi i donošenju Rujanskih (Pazinskih) odluka 1943. Svećenici Božo Milanović, Tomo Banko i Leopold Jurca 19. ožujka 1946. primaju 17 članova Savezničke komisije i podacima iz crkvenih matica dokazuju da je stanovništvo Istre slavensko. Tom je prilikom Božo Milanović u zgradi pazinskog sjemeništa upriličio izložbu „Svjedočanstva o slavenstvu Istre“ i na nju doveo predstavnike te komisije. Zbor svećenika svetog Pavla za Istru, koji je imao 55 članova-svećenika, sastavio je Memorandum hrvatskih svećenika Istre (Savezničkoj komisiji) koji će na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1947. biti ključan za odluku o pripojenju Istre Hrvatskoj. Božo Milanović 1946. i 1947. u Londonu, Bruxellesu i Parizu lobira za priključenje Istre Hrvatskoj i sudjeluje na mirovnoj konferenciji prilikom donošenja odluke u Parizu kojom se Istra priključuje Hrvatskoj. Najviše vlasti bivše države 1978. dodjeljuju mons. Boži Milanoviću i mons. Dragutinu Nežiću Orden zasluga za narod sa srebrnim zrakama.

Stoga su nas začudila, ražalostila i neugodno iznenadila nedavna događanja u Pazinu, na proslavi Dana Istarske županije, kada se glasno negodovalo pri spomenu uloge Crkve i mons. Bože Milanovića u procesu pripojenja Istre Hrvatskoj. Više je nego očito da se radilo o unaprijed režiranoj predstavi, kojom se demagoški nastojalo obezvrijediti Crkvu i njezino svećenstvo, a cjelokupnu istarsku javnost ispolitizirati i iskoristiti u korist određenih političkih i demagoških ciljeva. Iako je svima jasno da se tu radilo o izmanipuliranoj i unaprijed pripremljenoj manjini, ipak je ona, svojim besramnim istupom, imala velikog odjeka u javnosti. Vjerujemo da se velika većina dobronamjernih ljudi u Istri, i to ne samo vjernika, takvim nastupom osjeća posramljenom i uvrijeđenom. Vika i buka uperena protiv Bože Milanovića i istarskog svećenstva, ali i Crkve u cjelini, je pobuna protiv istine koja u 21. stoljeću na zaprepašćujući način otkriva glasove nečiste savjesti i okaljanih ruku koje su na krizmi u Lanišću 1947. bešćutno udarile na nevinog svećenika vlč. Miroslava Bulešića, a njegova osveta i osveta Crkve bila je i bit će oprost.

Opetovano slušamo o Istri kao županiji s visokom stopom tolerancije i uvažavanja svih i svakoga. Ovakva nakaradna predstava u Pazinu dokazuje da to možda nije tako. U javnost je poslana slika o Istri kao netolerantnoj i negostoljubivoj županiji u kojoj Crkva i njezini svećenici, nakon 1700 godina djelovanja, kao da nisu poželjni. Još uvijek su iz ovakve tolerancije isključeni svi oni koji se smatraju nepodobnima i nepoželjnima. Čak se očita povijesna istina podređuje jednoumnoj ideologiji. Predstavnici vlasti u Istri trebali bi se jasnije i nedvosmislenije ograditi od ovakvog netolerantnog nastupa. Za to nikada nije kasno! Vjerujemo da žitelji Istre, vjernici i oni koji to nisu, barem toliko zaslužuju.

 

Poreč, 26. rujna 2017.