Previše povijesnih festivala u Hrvatskoj: Izmisle prošlost i zarade
HRVATSKA je u zadnje vrijeme zapljusnuta brojnim festivalima, među kojima je sve više onih koji se bave povijesnim događajima, o čemu stručnjaci imaju oprečna mišljenja.
Samo zadnjih tjedan u medijima je nabrojano dvadesetak festivala književnosti, kazališta, plesa, glazbe, magaraca, pršuta i piva, a možda je i više bilo povijesnih festivala.
Sisak još pršti od junaštva viteških turnira tijekom netom minulih Kupskih noćiju, upravo je završio Srednjovjekovni sajam Šibenik, kao i Srednjovjekovni viteški turnir Jankovac, prije njega prošao je Porečki povijesni festival – Giostra, pa prvi Đurđevečki megdan, zatim Paški srednjovjekovni sajam, Renesansi festival u Koprivnici, Pomorska bitka Bakar, Srednjovjekovni festival Svetvinčent, Rimski dan u Rijeci, Dani Dioklecijana u Splitu, Viteški turnir u Zelini u svibnju, LegendFest krajem svibnja u Starom gradu Lukavcu pokraj Velike Gorice, pa ranije proslava Seljačke bune u Velikom Taboru, a sve ih je zasjenila slavna 300. Sinjska alka, koja je danima punila medije.
Kao da je neki vremenski potres izmiješao povijesna razdoblja i kulturne stilove ili kao da se ostvarilo proroštvo o suvremenom Babilonu.
Sociolog Ivan Rogić kaže da je to što danas gledamo s fascinantnom vjerodostojnošću u svojoj knjizi “Šok budućnosti” najavio američki futurolog Alvin Toffler još 1970. godine.
Ta knjiga predviđa da će osobnu percepciju svijeta činiti “previše promjena u prekratkom vremenskom razdoblju”, pa će ljudi gotovo dnevno birati svjetove kojima će pripadati.
Čemu toliki festivali?
Čemu toliki festivali, pitamo etnologinju i kulturnu antropologinju s Filozofskog fakulteta u Zagrebu Nevenu Škrbić Alempijević, koja je s kolegicom Petrom Kelemen objavila knjigu o antropologiji festivala “Grad kakav bi trebao biti”.
Više je razloga, kaže. Oni su dio kulturno-turističke ponude, kojom lokalne sredine žele privući posjetitelje, ali nisu samo to jer bi to bilo preveliko pojednostavljenje. Teško je o tome uniformno govoriti jer je svaki festival svijet za sebe i zato što neki motiv može mnogo značiti za lokalnu zajednicu, poput motiva Matije Gupca u Stubici.
Srednjovjekovni festivali u Europi doživljavaju pravu eksploziju popularnosti, a taj se interes kod nas posebno uklopio u novu političku situaciju nakon devedesetih godina.
“Tražimo nova identifikacijska uporišta, na državnoj i na svim lokalnim razinama, pa posežemo za prošlošću koja nije bila u prvom planu. Uz udžbenike i muzeje, jedan od načina su i povijesni festivali”, ističe Škrbić Alempijević.
Najstariji “novi” i po posjeti najuspješniji u Hrvatskoj, Renesansi festival u Koprivnici ističe za sebe da komemorira čin proglašenja Koprivnice slobodnim kraljevskim gradom iz 1356., te se najviše bavi razdobljem kraja 15. stoljeća i 16. stoljeća iz kojeg potječu ostaci renesansnih bedema. Taj festival je “pravi primjer razvijanja europskog identiteta grada i regije”, kažu u Koprivnici.
Osim toga, ljudi vole da se u njihovom mjestu nešto događa, i ta zabava je nova svečanost u gradu, napominje Škrbić Alempijević.
Tisuću kostimiranih u Koprivnici
Tijekom četiri dana Koprivnicu “okupira” više od 1000 kostimiranih izvođača: trgovaca, vitezova, dama, kraljeva i dvorjana, skitnica, prosjaka, kmetova, alkemičara, muzičara, zabavljača i mnogih drugih, iz gotovo deset europskih zemalja. Oni se bore starim vještinama, jedu jela izrađena po srednjovjekovnim receptima, divljač, kaše i slično, piju medovinu, vina i posebno izrađena piva.
Otac i organizator festivala, direktor Turističke zajednice Koprivnice Renato Labazan s ponosom ističe da je Renesansni festival organiziran ove godine deseti put, da je svake godine bolji i veći, te da je najveća i najkompleksnija manifestacija tog tipa u ovom dijelu Europe, koju posjeti više od 40.000 ljudi.
Za vrijeme festivala trgovine su pune, lokali rade non-stop, nema slobodnog smještaja, a od “nula noćenja” godišnje, grad je porastao na petnaestak tisuća, i to na području gdje nema sunca i mora, temelja hrvatskog turizma, napominje Labazan.
Inicijalno je festival financirala Turistička zajednica iz članarine, ali je ove godine u proračunu od oko 500.000 kuna s 200.000 kuna sudjelovala Hrvatska turistička zajednica (HTZ), sa 45.000 kuna Ministarstvo obrta i poduzetništva i dr. Festival sam ostvari više od polovice vlastitih prihoda od prodaje krigli, naplata parkinga itd, kaže Labazan.
Potpore Hrvatske turističke zajednice
Renesansni festival u Koprivnici jedini se od povijesnih festivala zbog svoje turističke uspješnosti nametnuo kao “Top događaj” koji HTZ podupire s 200.000 kuna.
HTZ prepoznaje važnost tih manifestacija u segmentu ukupne turističke ponude, zbog čega provodi program potpore kroz koji je u ovoj godini financijski podržao 129 događaja s ukupno 8,15 milijuna kuna. U kategoriji “Top događaja” potporu je ostvarilo 11 projekata u ukupnom iznosu od 4,6 milijuna kuna, navode iz HTZ-a.
Od srednjovjekovnih i renesansnih priredbi sufinancirana je Rapska fjera (12.000 posjetitelja) sa 100.000 kuna, Sajam u srednjovjekovnom Šibeniku (5500 posjetitelja) s 30.000 kuna, Srednjovjekovni festival Svetvinčenat (9500 posjetitelja) s 20.000 kuna, koliko je dobio i Viteški turnir Gornja Stubica (2000 posjetitelja). Također, HTZ je podupro Zvonimirove dane u Kninu (3100 posjetitelja) s 10.000 kuna.
Povijesni festivali, međutim, nisu po volji povjesničara, jer smatraju da su njihova uprizorenja povijesnih događaja sumnjive autentičnosti. Ravnateljica Povijesnog muzeja u Rijeci Tea Perinčić kaže da je autentičnost problematična gdje nema kontinuiteta tradicije.
Samo Sinjska alka povijesno utemeljena
Osim Sinjske alke ona ne vidi festival koji je povijesno utemeljen. Ljudi koji postavljaju te događaje nemaju živaca za dugogodišnja povijesna istraživanja, a najčešće nisu dovoljno čitali ni ono što postoji jasno napisano o njima, ističe sveučilišna profesorica povijesti.
Škrbić Alempijević kaže da su stručnjaci etnologije i kulturne antropologije ranije veću prednost davali motivima i praksama koje su ukorijenjene i autohtone, no sada im je ključno koliko zajednica prihvaća taj događaj kao nešto svoje.
Pritom navodi primjer borbenog plesa “Moreška” na Korčuli, tradicija koja se jako dugo održava iako je u početku bila uvezena iz Španjolske i Sredozemlja, gdje je komemorirala okršaj kršćana i Maura u nekadašnjoj Španjolskoj. Povijesno gledano, to je vrlo malo povezano s Korčulom, ali je danas simbol otoka, a ceremonijal je prilagođen Korčuli i prenesen na dan Grada Korčule.
Ona ima razumijevanja i za manifestaciju “Seljačka buna 1573. – bitka kod Stubice”, koja je novijeg datuma ali je sjećanje na Matiju Gupca ukorijenjeno u tradiciji.
I Perinčić priznaje da većina festivala ima gospodarskog smisla, dobro se financiraju, imaju zavidan posjet, iza njih stoje općine, gradovi i županije, ali ne može prihvatiti “prodaju laži koje imaju pretenzije postati istinama”. Ako smo društvo znanja koje se temelji na znanstvenim spoznajama, ne možemo počivati na pričama jer to u antropološkom smislu govori da smo nedorasla nacija, tvrdi Perinčić.
Labazan pak ističe da je po struci profesor povijesti i geografije i trudi se uključiti što više povijesnih činjenica. Priznaje da nije puno kontaktirao znanstvenike, osim koprivničkog povjesničara Hrvoja Petrića, jer se uzdao u svoje znanje povijesti.
Autentični festival bez plastike, krumpira, rajčice i kukuruza
Cilj Renesansnog festivala jest autentičnost, kaže Labazan, pa se zbog toga ne dopušta uporaba plastike, kao ni jela od krumpira, rajčice, kukuruza i ostalih biljaka koje su u Hrvatskoj udomaćene u kasnijem razdoblju.
Perinčić, međutim, napominje da je kao stručnjakinju iz Povijesnog muzeja nikad nigdje nisu zvali za savjet oko uprizorenja neke povijesne situacije.
Po njezinu mišljenju, granica između prihvatljivog i neprihvatljivog je jasna iskrenost u pogledu događaja koji se komemoriraju. “Dok smo iskreni da radimo na osnovu pretpostavke, to je u redu. Ali kad se počnemo pretvarati i tvrditi da se tako zaista dogodilo, to postaje opasno jer svoj identitet temeljimo na povijesnoj baštini, koja se u tom slučaju zasniva na lažima”, upozorava Peričić.
S druge strane, Škrbić Alempijević napominje da postoji razlika među znanstvenim disciplinama – etnolozima i kulturnim antropolozima bitno je kako ljudi neki motiv iz prošlosti koriste u sadašnjosti i u koje svrhe.
Po meni, nije cilj napraviti repliku prošlosti i koncipirati festival kao neki hodajući udžbenik, niti podučiti izvornoj, vjerodostojnoj, objektivnoj povijesti, već na zaigrani način ponuditi zamišljaj prošlosti koji te ljude može s jedne strane zabaviti, a s druge reći nešto bitno o toj lokaciji i učiniti ju vidljivijom na nacionalnoj mapi kulturnih događanja, zaključuje Škrbić Alempijević.
