Najstarija skupna izložba suvremene umjetnosti u Hrvatskoj – porečki Annale, koja zadržava kontinuitet izlaganja od utemeljenja 1961. godine, ove godine nosi naziv Priroda, društvo i druge priče. Izložba se otvara u četvrtak, 2. kolovoza 2018. godine i  okuplja radove suvremenih umjetnika koji tematiziraju prirodu kao mjesta fizičkog i mentalnog prostora te kao otisak društvenih, povijesnih, ideoloških, egzistencijalnih, kulturoloških, rodnih i drugih priča.

Prije samog otvaranja moći će se, u 19 sati, u kinodvorani pogledati hrvatsku premijeru dokumentarnog filma Kamen. Francuska umjetnica i redateljica Florence Lazar razotkrit će nam kako su uspostavljeni novi mitovi, nacionalni i vjerski, na području Republike Srpske, gdje se iskapanjem, preoblikovanjem i dislokacijom starog kamena grade različiti falsifikati.  Na sva pitanja koja će ovaj film svakako otvoriti, publici će rado odgovoriti redateljica osobno, nakon projekcije. Ulaz na projekciju je besplatan.

Izložba se već tradicionalno otvara u Istarskoj sabornici u 21 sat, a na samom otvorenju imat ćemo priliku vidjeti  performans Leaning is the new sitting, umjetnice mlađe generacije Nore Turato, koja trenutno boravi u Amsterdamu na prestižnoj rezidenciji pri Rijksakademie van Beeldende Kunsten.

Annale ove godine okuplja 34 autora čiji će radovi biti podijeljeni u šest tematskih cjelina, prikazuje medijski raznorodna djela recentne umjetnosti koja problematiziraju prirodu kao javni prostor, kao prostor kolektivnog ili osobnog sjećanja, istražuje dijalektički i antagonistički odnos prirode i kulture, kao i posljedice narušene ravnoteže u najnovije doba.

„Nije nam cilj prikazati povijesni pregled bavljenja navedenom temom, već različite primjere recentnog stvaralaštva“, naglašava Nataša Ivančević, ovogodišnja izbornica Annala, povjesničarka umjetnosti, pomoćnica ravnatelja i muzejska savjetnica u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, koja više od 20 godina radi u muzejskoj struci, te je dosad autorski osmislila i realizirala 60-ak izložbi suvremenih umjetnika.

58. Annale potpomognut je sredstvima Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Istarske županije, Grada Poreča i Turističke zajednice grada Poreča. Donatori izložbe su Valamar Riviera, Kunsttrans, Vina Rossi i Kampanjola.

Organizator Annala Pučko otvoreno učilište Poreč zahvaljuje Muzeju moderne i suvremene umjetnosti iz Rijeke i Muzeju suvremene umjetnosti iz Zagreba na posudbi radova.

Na 58. Annalu izlažu: Maddalena Ambrosio, Zrinka Barbarić, Tomislav Brajnović, Jasenka Bulj, Marcus Doyle, Sebastijan Dračić, Vitar Drinković, Silvija Đolonga, FOKUS grupa, Isabelle Hayeur, Michal Iwanowski, Ivan Kožarić, Andrej Kurtin, Florence Lazar, Petra Orbanić i Marija Plečko, Zoran Pavelić, Marina Paulenko i Borko Vukosav, Kristina Pongrac, Igor Ruf, SofijaSilvia, Robertina Šebjanič, Bojan Šumonja i Marko Jakše, Ivan Tudek, Nora Turato, Nikola Ukić, Zlatan Vehabović, Sandra Vitaljić, Mirjana Vodopija, Silvio Vujičić, Sonja Vuk

A.B.

Priroda, društvo i druge priče

Izložba 58. Annale okuplja radove suvremenih umjetnika koji tematiziraju prirodu kao mjesta fizičkog i mentalnog prostora (u smislu Foucaultova prostora „drugosti”) te kao otisak društvenih, povijesnih, ideoloških, egzistencijalnih, kulturoloških, rodnih i drugih priča. Nije nam cilj prikazati povijesni pregled bavljenja navedenom temom, već različite primjere recentnog stvaralaštva. Ivan Kožarić izveo je projekt Rezanje Sljemena (1960.) i skulpturu Isječak rijeke (1959./1960.) kao rane primjere konceptualnog promišljanja teme prirode u hrvatskoj umjetnosti. Odlasci u prirodu, dopisivanje, objavljivanje časopisa i drugi oblici umjetničkog djelovanja članova grupe Gorgona ostavili su golem utjecaj na nadolazeće generacije umjetnika, a njihov duhovni utjecaj osjeća se i danas pa je Kožarićeva skulptura Isječak rijeke svojevrsni međaš i početna točka izložbe.

Izložbom se prikazuju medijski raznorodna djela recentne umjetnosti koja problematiziraju prirodu kao javni prostor, kao prostor kolektivnog ili osobnog sjećanja, istražuje se dijalektički i antagonistički odnos prirode i kulture, kao i posljedice narušene ravnoteže u razdoblju antropocena. Priroda je pojam kojim definiramo ne samo fizički svijet nego i uvjete naše fizičke, političke, društvene i metaforičke interakcije. Umjetnik posredstvom odlazaka u prirodu ili upotrebom materijala iz prirode koju tretira kao objekt ili subjekt djela govori o doživljaju sebe i svijeta, proučava njezine vitalne procese, sposobnost samoobnavljanja i transformacije.

Izložba je tematski podijeljena u šest cjelina, a unutar pojedine cjeline nalazimo manje tematske skupine radova koji pokazuju mnogostrukost glasova i pristupa 34 autora.

Cjelina nazvana Umjetnost u razdoblju antropocena okuplja radove umjetnika koji različitim kritičkim diskursima donose sliku svijeta i slutnju budućnosti te progovaraju o stanju i posljedicama antagonizma prirode i kulture (Robertina Šebjanič, SofijaSilvia, Tomislav Brajnović, Nora Turato, Ivan Tudek). Antropocen je novo geološko razdoblje Zemlje obilježeno razornim ljudskim djelovanjem na prirodnu ravnotežu, a započelo je 50-ih godina 20. stoljeća.  Figurativni prikaz na početku novog tisućljeća unosi novu kvalitetu u razvoju slikarskog medija. Njime umjetnik pripovijeda događaj koji može imati književni, povijesni, fikcionalni i drugi izvor te uvlači promatrača u priču koja nadilazi sadržaj umjetničkog prikaza (Sebastijan Dračić, Bojan Šumonja i Marko Jakše, Zlatan Vehabović).

U cjelini nazvanoj Vitalizam prirode predstavljeni su radovi koji su nastali istraživanjem i upotrebom tvari i materijala prirodnog i životinjskog porijekla (Maddalena Ambrosio, Zrinka Barbarić). Priroda svojoj jednostavnošću, ljepotom i nepatvorenom istinom sadrži sklad i potencijal koju umjetnici prepoznaju i preuzimaju u izvornom obliku (Petra Orbanić i Marija Plečko). Nedovoljno istražene sposobnosti bilja da uspostave komunikaciju s vanjskim svijetom (Vitar Drinković) ili preživljavanje mikrokrajolika flore i faune unutar hermetički zatvorenih sustava poručuju da nam je svijet prirode nedovoljno poznat te da mu moramo pristupiti s uvažavanjem jer je sve na ovom svijetu međusobno povezano (Kristina Pongrac).

U suvremenoj umjetnosti temu pejzaža zamjenjuje širi pojam prirode koja postaje prostor iskaza osobnog rukopisa i užitka stvaranja, kao i simbolički prostor propitivanja egzistencijalnih i globalnih pitanja. Radovi tih poetika (Jasenka Bulj, Andrej Kurtin) okupljeni su u cjelini nazvanoj Enigma prirode i ekspresija autora.

Umjetnici se koriste prirodom kako bi stvorili nove vizualne konstrukte i tako učinili svoj doživljaj svijeta vidljivijim (FOKUS grupa, Silvio Vujičić, Nikola Ukić). Ovaj je pristup vidljiv u radovima okupljenim u cjelini Konstruiranje prirodom. Medij fotografije i videa pogoduje tehnikama fotokolažiranja i postprodukcije (Isabelle Hayeur, Marcus Doyle). Prisutan je i reverzibilan pristup kada prikazuju ljudsku manipulaciju prirodnim elementima u cilju uspostave radikalnih ideoloških konstrukta i povijesnog revizionizma (Florence Lazar).

Ne postoji nevino mjesto na Zemlji tvrdnja je Michala Iwanowskog i naziv cjeline koja okuplja radove Michala Iwanowskog, Sandre Vitaljić, Marine Paulenke i Borka Vukosava, te Zorana Pavelića. Radovi posreduju fotografske narative prirode koji problematiziraju osobnu, obiteljsku ili kolektivnu traumatičnu povijest. Traume je moguće iscijeliti uspostavom kulture sjećanja lišene revizionizma i ideologizacije.

Odraz osobnih sjećanja, povratka u djetinjstvo ili evociranja traume zbog neuspjele ljubavi mijenama prirode, dio su tema koje se reflektiraju kroz konstruiranje ili fotokolažiranje prirode u djelima Igora Rufa, Silvije Đolonge, Mirjane Vodopije i Sonje Vuk, a okupljeni su u cjelini pod nazivom Priroda kao refleksija egzistencijalnog.