Prvo, prežvjeli smo i rođeni smo normalni, iako su naše majke pile aspirine kada ih je boljela glava, jele hranu iz konzervi, mnoge su i pušile, te radile do zadnjeg dana trudnoće i nikada nisu bile testirane na dijabetes.
U to vrijeme nisu postojala upozorenja u stilu “Čuvati daleko od dohvata djece” na bočicama sa lijekovima, vratima i ormarima.
Mi, kada smo imali devet-deset godina nismo nosili Pampersice i pišali u krevet. Kao djeca, vozili smo se u autima bez pojasa i zračnih jastuka i nismo morali imati kacige na glavi kada se vozimo na biciklu, kariću ili rolama.
Pili smo vodu iz crijeva za zalijevanje vrta, a ne iz bočica kupljenih u super-marketu. Dijelili smo bočicu kokte, pašarete ili labinke sa našim prijateljima i nitko nije umro zbog toga! Jeli smo mliječne sladolede, bijeli kruh, pravi putar (a netko i namazane masti s crvenom paprikom), ali nismo bili debeli i pretili, zato što smo se stalno igrali vani!
Izlazili smo iz kuće ujutro i igrali se vani cijeli dan sve dok ne padne mrak i dok se roditelji ne počnu derati na nas da dođemo kući.
A igrali smo se svašta: partizana i Nijemaca, kauboja i indijanaca, graničara, klikera, lastika, penjeva, “crvene kraljice”, žmurice, lovice i svega ostalog što je dječja mašta u stanju bila smisliti.
Mnogo puta nitko nije mogao u obližnjim dvorištima i okolnim šumicama pronaći nas po cijeli dan, ali zbog toga nikada nije bilo problema.
Provodili smo sate i sate izrađujući praćke, puškalice, a i kariće od otpada iz podruma, okolnih gradilišta… Spuštali smo se niz ulice zaboravljajući da nismo napravili kočnice. Nakon par radova, slomljenih prstiju i modrica, naučili smo kako riješiti taj problem – kočili smo nogama!
Mi nismo imali imaginarne ili virtualne prijatelje, niti problema s koncentracijom u školi. Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti.
Mi nismo imali školskog psihologa i usmjerivača, pa smo ipak završavali nekakve škole. Nama nisu prodavali drogu ispred škole, a nastavnike smo poštivali, mnogih se i bojali.
Mi nismo imali Playstation, Nintendo, X-Box, video igrice, stotine kanala na televiziji (samo dva i to na crno-bijelom televizoru). Neki su na te televizore lijepili folije u boji, pa su imali “TV” u koloru. Tih godina nismo imali ni video rekordere, CD playere, mobitele, kompjutore, surround sound, internet, chat rooms…
Mi smo imali brojne prave prijatelje i mi smo se stalno išli vani družiti s njima!! Padali smo s drveća, znali se posjeći na staklo, slomiti nos, zub, ruku ili nogu, ali naši roditelji nisu išli na Sud zbog toga. Igrali smo se lukovima i strijelama, kopljima i mačevima, pravili katapulte i bacali petarde za Novu Godinu, i sve smo to preživjeli bez posljedica!
Išli smo biciklom ili pješice do prijateljeve kuće, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kuću da se družimo i budemo zajedno! Ako bi nas milicajac navečer povukao za uho što radimo tako kasno vani, naši roditelji nisu plaćali kauciju da nas izvuku, nego bi nas još i pošteno istukli.
Oni su, ustvari, bili često strožiji nego sam Zakon!Posljednjih 50 godina bile su najplodonosnije u povijesti čovječanstva.
Naše generacije proizvele su najbolje izumitelje i naučnike do danas.
Imali smo slobodu, pravo na greške, uspjeh i odgovornost. I naučili smo živjeti s tim.
A onda je došlo novo vrijeme i te je dane odnijela rijeka bez povratka…
Međutim, mi smo ipak imali sreće da odrastamo kao prava djeca, prije nego su advokati, vlade i države počeli određivati kako treba živjeti!

Damir Strugar, Regional

A ovako je izgledao jedan e-mail koji već duže vremena kruži Internetom:

THOSE BORN 1920-1979
TO ALL THE KIDS WHO SURVIVED the 1930´s, 40´s, 50´s, 60´s and 70´s!!
First, we survived being born to mothers who smoked and/or drank while they were pregnant. They took aspirin, ate blue cheese dressing, tuna from a can, and didn´t get tested for diabetes. Then after that trauma, we were put to sleep on our tummies in baby cribs covered with bright colored lead-based paints. We had no childproof lids on medicine bottles, doors or cabinets and when we rode our bikes, we had no helmets, not to mention, the risks we took hitchhiking. As infants & children, we would ride in cars with no car seats, booster seats, seat belts or air bags.
Riding in the back of a pick up on a warm day was always a special treat. We drank water from the garden hose and NOT from a bottle.
We shared one soft drink with four friends, from one bottle and NO ONE actually died from this. We ate cupcakes, white bread and real butter and drank Kool-aid made with sugar, but we weren´t overweight because, WE WERE ALWAYS OUTSIDE PLAYING!
We would leave home in the morning and play all day, as long as we were back when the streetlights came on. No one was able to reach us all day. And we were OK.
We would spend hours building our go-carts out of scraps and then ride down the hill, only to find out we forgot the brakes After running into the bushes a few times, we learned to solve the problem. We did not have Playstations, Nintendo´s, X-boxes, no video games at all, no 150 channels on cable, no video movies or DVD´s, no surround-sound or CD´s, no cell phones, no personal computer! S, no Internet or chat rooms…….
WE HAD FRIENDS and we went outside and found them!
We fell out of trees, got cut, broke bones and teeth and there were no lawsuits from these accidents.
We ate worms and mud pies made from dirt, and the worms did not live in us forever.
We were given BB guns for our 10th birthdays, made up games with sticks and tennis balls and, although we were told it would happen, we did not poke out very many eyes.
We rode bikes or walked to a friend´s house and knocked on the door or rang the bell, or just walked in and talked to them!
Little League had tryouts and not everyone made the team. Those who didn´t had to learn to deal with disappointment. Imagine that!!

Svaka sličnost je slučajna, rekli bi:)