Približava nam se najveći porečki blagdan. Dan kada slavimo jednog od porečkih svetaca, i ujedno zaštitnika našega grada. To je svakako specifičan događaj za svaki grad pa tako i za naš. Uzvišenost samog događaja utoliko je veća što je Sveti Mauro doista živio i podnio mučeničku smrt kao svjedočanstvo za svoju vjeru u našem gradu. Postoji još jedan svetac sličnog imena, ali se ta dva sveca razlikuju dodanim epitetom ovom drugom "Afrički" a našemu "Porečki". Dakle u svakom pogledu imamo svog vlastitog sveca zaštitnika.
Međutim, često se mogu čuti pitanja koja je zapravo uloga svetaca zaštinika, postoje i pitanja, premda ne toliko česta, postoje li uopće sveci zaštitnici? Objašnjenje uloge i sama definicija svetaca zaštitnika koje je prihvaćeno u dominantnoj vjeri u našoj državi je prilično apstraktno, kao i sam pojam bilo koje vjere koja postoji na kugli zemaljskoj. A objašnjenje je, barem ono pojednostavljeno, da su sveci osobe koje su svojim životom i žrtvom posebno doprinijeli ne samo vjeri nego i širenju dobrote, praštanja i ljubavi u svijetu, i upravo zbog toga su nakon smrti u zagrobnom životu postali dio  posebne skupine koje mogu posredovati između ljudi na zemlji i božanstva.
Dakle, oni su oblik posrednika između ljudi na zemlji i božanstva, jer su kao takvi prošli zemaljski život i poznaju potrebe i patnje ljudi. Postoji jedna anegdota da se osoba molila jednom svecu da joj pomogne pronaći izgubljenu stvar. A kada su je pitali zašto se ne obraća božanstvu već svecu, ona je odgovorila – "sveci imaju više iskustva u tim stvarima".
Dakle, moleći se svecima. obraćamo se osobama koje su proživjele zemaljski život i koje molimo za pomoć kod božanstva. Prilično apstraktno, zar ne?
Međutim, nekako se čini da puno lakše prihvaćamo posredničke uloge različitih svetosti između ljudi i božanstva u drugim vjerama nego dominantnoj vjeri u našoj zemlji. Tako su nam puno atraktivnije svetosti različitih tibetanskih vjera koje su još apstraktnije od domimantne vjere u našoj zemlji, ali to je druga priča.
Ono pak, što povezuje sve vjere je upravo ta mogućnost koju ljudi mogu koristiti, odnosno da se obraćaju posredničkim ulogama razlilitih svetosti kojima ljudske molitve brže stignu do božanstva. A često, kao što je spomenuto na početku, nijekamo postojanje tih posrednika.
To ne bi bilo ništa čudno kada ne bismo puno jednostavnije prihvaćali posredničke uloge određenih subjekata koji se pojavljuju u našoj svakodnevici, a koji nas tobože mogu puno lakše dovesti do stanja sreće i blaženstva, i to potpuno apstraktne sreće i blaženstva. I premda su posrednici u vjerskim terminima orijentirani na nas same, u ovim drugim, svakodnevnim, ti su posrednici orijentirani na ostvarivanje ciljeva nekih drugih, samo ne nas samih.
Naime, sa kakvom samo lakoćom pristajemo na usluge različitih posrednika u obliku specijaliziranih institucija u zdravstvenim osiguranju koji nas uvjeravaju da će nam izbor upravo njihovih usluga povećati razinu zdravlja. U tom slučaju ne samo da su ti posrednici apstraktna kategorija u dostizanju zdravlja, već je i samo zdravlje apstraktna kategorija koja gotovo uopće ne ovisi o tim posrednicima nego o vlasitom odnosu prema životu.
Kako samo lako pristajemo na usluge različitih posrednika u odobravanju određene količine novca, koji nas uvjeravaju da će nam upravo izbor njihovih usluga povećati razinu osobnog zadovoljstva i sreće jer ćemo moći kupovati razna dobra. U ovom slučaju ne samo da su ti posrednici apstraktna kategorija, već je i sam novac ali i razina osobnog zadovoljstva apstraktna kategorija. U svim takvim slučajevima, usluge se moraju plaćati, a koristi su upitne.
Za razliku od toga, usluge svetaca zaštitnika su besplatne, iskrena molitva za njihovom pomoći uvijek je pomogla.
Čije su uloge kvalitetnije? Kome vjerovati u tim apstraktnim kategorijama? Odgovor možda leži u jednoj bitnoj razlici: Za razliku od posrednika u npr. zdravstvu ili novčanim zaduženjima, uloge svetaca posrednika između ljudi i božanstva nikada nisu završile u emisijama poput "potrošački kod".
Zato, ja vjerujem u Svetog Maura.

zzlevak