Gledam u televizijski ekran, Rencova fotografija, uši čuju, a ništa ne čuju. Umro je Renco, čujem glas supruge i ponovno ne vjerujem.
Kolegu, a vremenom i prijatelja Renca Kosinožića iz Nove Vasi, što je uvijek volio naglasiti, poznajem od 1981. godine, 28 godina smo se susretali i družili poslovno i privatno.
Sredinom 80-ih godina zajednički smo radili niz reportaža sa sela Poreštine, za list "Porečki glasnik", brzo smo shvatili da smo tim koji dobro funkcionira, od izbora glazbe koju smo slušali u vožnji, do izbora detalja za zabilježiti.
Ono što sam zapisao u bilježnicu, Renco je nekim šestim čulom osjetio i snimio baš iste detalje na selu, portrete baš onih sugovornika koje sam odabrao za citirati.
U jednom katalogu za skupnu izložbu troje porečkih fotografa ( Vlado Bugarin, Renco Kosinožić i Lavoslava Benčić ) u Massa Lombardi ( Italija ) sam zapisao da je Renco "treće oko". Mnogi su se pitali što to znači, a Renco je znao i samo se nasmješio i rekao: hvala. Ono što sam ja kao novinar vidio s dva oka i on je vidio kroz objektiv – trećim okom.
Zadnji naš susret je bio na "Giostri 2009. godine", prvo u muzeju, a zatim i na Trgu Slobode, gdje smo bili poslom.
Dok je tekao povijesni festival on mi je pričao o Latinskoj Americi, o ljudima, malim selima, prirodi – o temama koje su ga fascinirale i doma, u našoj Istri – koja lagano nestaje.
Renco je prijateljima poklanjao svoje najdraže fotografije, procjenjujući da li može imati povjerenja u tu osobu, kao da mu povjerava dijete na čuvanje.
Renco je obožavao skijanje, najponosniji je bio kada je postao instruktor skijanja. O skijalištima je pričao kao da priča o ženama, s ljubavlju. I eto slučaj je htio da sklopi oči upravo na skijalištu.
Treba napisati i jednu Crticu o povijesti turizma u Poreču, jer Renco je veliki turistički djelatnik Poreštine kojeg će teško biti nadmašiti.

Posljednji pozdrav prijatelju i hvala ti za prijateljstvo, to je u životu najdragocjenije.

R.V.Aleksić
foto: Renco Kosinožić