Nisam bio njegov suvremenik, ali razlika u godinama nikada nas nije sprječavala da kad god se susretnemo dugo vrijeme, ponekad i sate "potrošimo" na razgovor o najdražoj nam zajedničkoj temi – sportu. Profesor Ivan Šegon ili za sve nas "ovisnike" o sportu u Poreču jednostavno barba Gianni, jedan je od "krivaca" što sam zavolio sport. Riječi brojnih sugovornika s kojima sam se susretao, a koji su sa sportom imali doticaja unazad 60-ak godina, ali i djela, rezultatsko i infrastrukturno nasljeđe iz povijesti kojima se porečki sport danas diči govore da je Ivan Šegon u pravom smislu riječi bio jedan od očeva, možda i najveći otac novijeg porečkog sporta. Stoga me prvih dana nove godine posebno pogodila vijest da je zauvijek, u 81. godini života, usnuo naš barba Gianni, doajen porečkog sporta, koji je svojim djelom u drugoj polovici prošlog stoljeća stvorio veliko sportsko bogatstvo i ostavio neizbrisiv trag u sportu Poreča.
Ivan Šegon rođen je 9. lipnja 1932. u Musaležu kraj Poreča, osnovnu školu pohađao je u Vrvarirna, a gimnaziju u Poreču. Već je u osnovnoj školi počeo iskazivati naklonost za bavljenje sportom, posebno nogometom i plivanjem, a s jednakim se žarom sportom nastavio baviti i u gimnaziji, ponajviše atletikom i gimnastikom. Nakon gimnazije u Zagrebu je 1950. završio školu za učitelja. Po povratku u Poreč počeo je predavati tjelesni odgoj u osnovnoj školi, imenovan je i za načelnika tadašnjeg DFO Partizan, te je počeo organizirati razna prvenstva za škole i radne kolektive. Školovanje je nastavio od 1956. do 1959. na Fiskulturnoj školi u Sarajevu, a po povratku u Poreč nastavio je predavati tjelesnu kulturu u poljoprivrednoj i osnovnoj školi. Ni u kasnijim godinama nije zanemarivao osobnu daljnju edukaciju te je kao izvanredni student 1985. godine diplomirao na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu.
Bio je sportaš, trener, sportski djelatnik, nastavnik tjelesne i zdravstvene kulture u porečkim školama i praktički nije bilo sportskog događaja ili kluba u gradu za koji manje ili više, na ovaj ili onaj način, nije bio vezan. No dva su sporta, odbojka i boćanje, tijekom života izrasla u njegove najveće sportske ljubavi. Za trenerske karijere ostat će najviše upamćen kao trener porečkih odbojkašica koje su 1965. igrale u Prvoj ligi Jugoslavije. U boćanju je kao aktivist stigao do članstva u Izvršnom komitetu Svjetske boćarske organizacije (FIB) zadužen za rad s mladima, a u porečkom boćanju poseban je pečat ostavio kao pokretač prve organizirane škole boćanja za mlade početkom 1990-ih.
Pored fakultetske diplome imao je stručna zvanja učitelja plivanja, te skijanja na snijegu i vodi, trenera odbojke, košarke, gimnastike i nogometa, međunarodnih instruktora boćanja i podvodnih aktivnosti, organizatora sportske rekreacije. Godine 1964. postao je i prvi tajnik tadašnje SOFK-e Poreča, bio je predsjednik Udruženja stručnjaka sportske rekreacije, te Udruženja marina i nautičkog turizma i Hrvatske i Jugoslavije, predsjednik međunarodnog komiteta za nautički turizam, izbornik juniorske ženske odbojkaške reprezentacije i mlade boćarske reprezentacije Hrvatske. Višestruko je nagrađivan i za svoje sportske i radne aktivnosti od svog Poreča u kojem je između ostalih dobio nagradu Sv. Mauro, pa sve do međunarodnih priznanja. Dobitnik je nagrada za životno djelo Saveza sportova Istarske županije i Hrvatske turističke ajednice i još niza priznanja sve do prošlogodišnje nagrade za naj-seniora Hrvatske koju zajednički dodjeljuju Europska unija i hrvatsko Ministarstvo socijalne politike.
Svoju je ljubav prema sportu pretvorio i u životni poziv te je u pravom smislu riječi bio pionir sportskog turizma bivše Jugoslavije. Još 1957. počeo je kao vanjski suradnik surađivati s Plavom lagunom na osmišljavanju aktivnog odmora za turiste, a 1968. se u njoj i zaposlio na mjestu direktora Lagune sport. Kroz svoju je radnu ulogu inicirao i kreirao aktivan način odmora turista u Poreču koji je uvijek prednjačio s razvojem sportskog turizma. Bio je jedna od najzaslužnijih osoba za izgradnju brojnih kapitalnih sportskih objekata Plave lagune kao što su Inter-sport centar, kompleksa nogometnih igrališta u Zelenoj laguni, ski-lifta Galeb, brojnih teniskih terena, marina, ali i gradskog SRC Veli Jože.
Sve do zadnjih dana svog života, premda ga zdravlje više nije najbolje služilo, a kretanje mu je bilo otežano, nije prestajao aktivno pratiti porečki sport. I zato će od sada teško biti gledati praznu stolicu u dvorani SRC Veli Jože na utakmicama odbojkašica njegovog Poreča koja je na samom parketu tik uz teren bila rezervirana samo za barba Giannija.
Danas je u porečkom Klubu umirovljenika Galija otvorena knjiga žalosti za preminulog prof. Ivana Giannija Šegona.

Kristijan KLARIĆ, Glas Istre