Žao mi je  zbog svega što napuštam, ali s druge strane jedva čekam da vidim kako ću se snaći u novom svijetu, veliki je to izazov, kaže Laura .

Iza najboljeg istarskog sportskog ženskog kolektiva, odbojkašica Poreča sezona je koja je nadmašila sva očekivanja. Sezonom je stavljena kruna jednoj generaciji i njezinom višegodišnjem trudu, odricanju, nadama, vjerovanju. Uostalom, što je drugo osvajanje Kupa, treće mjesto elitnog razreda hrvatske odbojke, Europa gdje je pao i veliki Hamburg, doli uspjeh koji zaslužuje rspekt i poštovanje. Govorimo samo o seniorskoj konkurenciji, budući da ima toga još u mlađim kategorijama. A što je ispred njih? Ljeto i, eto, stare, neizbježne stvari koje ih čekaju svake godine kad se živa u termometru popne negdje oko 30 u hladu. Dolaze turisti, većina ih radi s obzirom da igraju za gušt i iz čiste ljubavi prema tom sportu, no i odlaze igračice kojima po završetku srednje škole životni put odredi neku drugu destinaciju. Došao je tako red i na dragulj iz porečkih redova, Lauru Miloš, igračicu koja je svojim doprinosom u velikoj mjeri zaslužna za dane ponosa i slave porečke i istarske odbojke kojima smo svjedočili minule sezone. Ona se, pak, odlučila otisnut preko “velike bare” i nastaviti školovanje u Oklahomi, odnosno u Tulsi na Oral Roberts University gdje će ujedno i igrati za tamošnju odbojkašku ekipu koja se natječe u vrlo jakoj konkurenciji.

Školovanje i igranje

– Amerika nije došla neplanirano. Na taj sam se korak odlučila već prije dvije godine kad sam dobila ponudu za stipendiju. Malo je trebalo i razmisliti, da li nastaviti još jače, profesionalnije s odbojkom i pokušati u nekom europskom klubu ili ići na ovu varijantu, školovanje i igranje. Ipak mi se čini ovo boljom opcijom. Za ovo drugo ima vremena i nakon Amerike, nadam se samo da je tamo odbojka dovoljno jaka da zadržim ovu razinu pojasnila je svoju odluku Laura Miloš.
– Žao mi je zbog svega što napuštam, ali s druge strane jedva čekam da vidim kako ću se snaći u novom svijetu, veliki je to izazov. Neka i svijet vidi što se može kad se talentu pridoda volja, želja, upornost. A u odbojkaški svijet koji ostavlja iza sebe ušla je prije sedam godina kad je kao 12-godišnjakinja pokucala na vrata kluba i izrazila želju za treniranjem. Već nakon kratkog vremena, kad je njena generacija dosegla mlađekadetski uzrast, krenuli su uspjesi koji su redovito kroz kategorije do seniorki završavale titulom prvakinja ili viceprvakinja države. Paralelno s tim, Laura je prošla i sve uzraste reprezentacije Hrvatske s kojom je ujedno i osvojila mediteransku broncu. Seniorski klupski uspjeh gradila je zajedno sa suigračicama, od Druge HOL zajedno sa sadašnjom predsjednicom Teutom Sauko kao igračicom, preko Prve B lige, do nedavne borbe za prvaka. Dakle, puno je toga stalo u tih sedam godina.

Druga obitelj

– Za klub me veže puno lijepih uspomena i jako puno dobrih svari. Nije tu samo igranje, već druženje, treniranje, praktički cijelo vrijeme povezanosti s klubom dovelo je do posebnog odnosa. Nekako mi je kroz te godine najljepše bilo biti u dvorani. Naučila sam tu sve o odbojci, no i izgradila karakter, naučila kako se nositi s uspjehom, ali i neuspjehom, bilo mi je to razdoblje odlična životna škola. Drago mi je da sam bila dio ekipe koja je uzdigla porečku odbojku, drago mi je zbog kluba, grada, svih koji su zajedno s nama željeli uspjeh. Kad smo kod tih uspjeha, poseban je osjećaj bio osvojiti Kup. Polufinale s Mladosti, a onda igra i slavlje nakon finala, neopisivi su događaji, kao što je neopisiva i utakmica doma protiv Hamburga. Jesmo li mogle više? Pa, mogu samo reći da nam je netko prije par godina dao da potpišemo pola od toga, mislim da bi pristale, tako da je onda sve jasno. A što se tiče suigračica, o njima mislim samo najbolje, zajedno sa svima u klubu bile su mi kroz ovo vrijeme druga obitelj.
Kao i svake godine, dalje se mora, pa i bez najboljih. Realnost trenutno ne dozvoljava drukčije. Nove su to glavobolje za Miodraga Stojakovića, no nema sumnje da će stari lisac već naći neko rješenje.

– Svake godine u klubu se dogode neki odlasci. Dosad smo uvijek uspijevali popuniti praznine. Ne sumnjam da neće i ovoga puta biti tako. Vjerujem u trenera Miodraga Stojakovića i njegov rad. On će sigurno curama koje ostaju uspjeti nametnuti volju i želju za uspjehom. Uostalom, ostaju sve moje suigračice s kojima smo došli do tih uspjeha, pa je za vjerovati da će uspjeti zadržati razinu koju smo postigli.

Povratak u Poreč ?

– U Ameriku idem zbog škole, no i prvenstveno jer je povezana s odbojkom. Odbojka mi puno znači i želja mi je da tamo ostanem na određenoj razini. Sad mi je primarno da tamo uspijem, a nakon školovanja željela bih se okušati u nekom europskom klubu. Naravno da Poreč ostaje u srcu i nikad se ne zna što vrijeme nosi – zaključila je Laura Miloš.

Mladen PILAT, Glas istre

Treća Porečanka u Tulsi

Na spomenutom američkom univerzitetu Lauri je letvica uspjeha već podignuta vrlo visoko i to od strane njene porečke suigračice Oriete Žužić koja je također tamo studirala i igrala, a upravo je tim igranjem zavrijedila primanje u Kuću slavnih univerziteta početkom ove godine. U Tulsi je od lanjske godine i Nika Mostahinić, još jedna porečka odbojkašica, pa će Lauri kao trećoj Porečanki sigurno biti puno lakše u “bijelom svijetu”. Prema popisu od 14 igračica koji je objavio nedavno univerzitet u Tulsi za sezonu 2014/15, s ovih se područja još nalazi zagrepčanka Lucija Bojanjac te igračica jz BiH Jovana Poljašević, dok su ostale djevojke s američkog kontinenta.